Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik 

U odgoju je vrlo važno prenijeti mladoj osobi kako nije strašno pogriješiti, ali je strašno tako griješiti da to jednoga dana postane njegova/njezina prvotna osobina i znak prepoznavanja u društvu. Primjerice, nije problem dobiti lošu ocjenu u školi, ali je problem kada netko nikada ne uči, nego stalno bude najgore ocijenjen, pa jednoga dana svi za njega/nju kažu da je „propalitet“; ili nije strašno popiti koju čašicu, ali je žalosno kada ta „čašica“ postane čovjeku vodič pa ne uspijeva obavljati svoje primarne zadatke i onda bude označen kao „pijanica“ i „raspikuća“; ili, pak, nije propast ako se „uz kavu“ progovori koja o nekomu ili nečemu, ali ako netko to stalno čini, onda ga prepoznaju kao „tračibabu“ i „besposličara“. Truditi se uvijek popravljati i – kako Crkva potiče – biti stalno na putu „obraćenja“, znači izgrađivati se u dostojanstvu koje je Bog namijenio svakom pojedinom čovjeku. U tome se otkriva put svetosti. I jedino čime se čovjek može pohvaliti zapravo je dobio od Boga. Odatle je logično zašto je poniznost najveća vrlina. Takva da će Sv. Pavao reći: „…samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim“ (2 Kor 12,5). Prepoznajući to, možemo razaznati da je najizvrsniji model takva životnog stava Blažena Djevica Marija čija je prvotna i najuzvišenija oznaka: Majka Božja.

Poznato je pak da kršćani za Gospu koriste mnogo naziva, odnosno u molitvi: zaziva. Tako ju se u Lauretanskim litanijama, uz ostalo, oslovljava: Majkom (Majka Crkve, Majka divna, Majka dobrog savjeta, Majka prečista…), Djevicom (premudrom, časnom, milostivom…), Kraljicom (anđela, apostola, mučenika…). Također, pojedini ju narodi nazivaju i „svojom“ pa Hrvati kažu: kraljicom, odvjetnicom, majkom Velikog krsnoga zavjeta itd. Svaki od zaziva izriče neki segment njezine osobnosti ili neku od istina vjere. Međutim, Crkva ih je – kako se već na župnom vjeronauku uči – kao takve definirala četiri. Počevši od najmlađe, to su: da je u Nebo uznesena (Assumpta) – 1950. proglasio papa Pio XII. bulom Munificentissimus Deus; da je bezgrješno začeta (Immaculata) – 1854. proglasio papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus; da je vazda Djevica (Aeiparthenos) – spomenuto 451. na Saboru u Kalcedonu, te 553. na Drugome carigradskom saboru i kao takvo definirano 649. na Lateranskoj sinodi pod papom Martinom I.; i konačno da je Bogorodica (Theotokos) – prije točno 1 590 godina, tj. 431. na Sveopćem crkvenom saboru u Efezu.

Upravo ova najstarija dogma najočitije govori o Gospinoj osobi, ali također i najteže se probila do razine općeprihvaćena pravovjerja. Povijest svjedoči kako je ozračje rečenoga okupljanja crkvenih otaca u Efezu 431. bilo uistinu ratoborno i međusobno neprijateljsko. I jezičak na vagi za malo je mogao otići na drugu stranu. Sve se pak događalo za vrijeme najznačajnijega pape rane Crkve – Sv. Leona Velikog (440. – 461.), ali kad je već preminuo Sv. Aurelije Augustin. Tako da na Trećem sveopćem saboru, koga je sazvao rimsko-istočni car Teodozije II. (408. – 450.), nije bilo jedinstvena teološkog autoriteta. Pitanje koje je valjalo raspraviti bilo je: kakav je odnos božanske i ljudske naravi u Kristu. Aleksandrijska je teološka škola, na čelu sa Sv. Ćirilom Aleksandrijskim, držala da postoji jedinstvo naravi, pri čemu su pomiješane ljudska i božanska; a Antiohijska škola naučavala je kako su različite nepomiješane dvije naravi, i da je Logos samo „obučen“ u čovjeka Isusa te zato Gospa nije rodila Sina Božjega, nego samo čovjeka u kojemu prebiva Bog, pa se ne može zvati Bogorodicom, nego samo Kristorodicom. Gorljivi zastupnik ove potonje ideje bio je Antiohijac rodom, kontroverzni carigradski biskup Nestorije.

Situacija je bila tako polarizirana i neprijateljska da su se čak i žene na tržnici tukle uzvikujući: „Jest Bogorodica“ i „Nije Bogorodica!“ Nakon niza nepromišljenih poteza s obiju strana, međusobna izopćavanja, pa i zatvaranja, car koji je bio naklonjen Nestoriju iznenadno je odbacio učenje Antiohijaca, a njihova vođu protjerao. Premda iz sjene, očito je odlučujuću ulogu u cijeloj priči odigrala jedna sveta žena – Teodozijeva starija sestra Pulherija kojoj se osobno divio i papa Leon Veliki. Tako je u Efezu donesena dogma o Marijinu bogomajčinstvu. Pulherija, koju je Crkva poslije uzdignula na čast oltara, nakon bratovljeve se smrti udala za tribuna Marcijana – uz uvjet da poštuje njezin zavjet djevičanstva – te je kao carica 451. sazvala Sabor u Kalcedonu koji je još jednom osudio Nestorija i, uz ostalo, potvrdio naziv Bogorodica koji danas priznaju i Katolička i Pravoslavna Crkva.

Dakle, Gospin „znak raspoznavanja“ u cijeloj ljudskoj povijesti jest da je Majka: majka Božja i majka Crkve. I svi oni koji su na bilo koji način i bilo kada napadali Crkvu, zapravo su među prvima udarali na Blaženu Djevicu Mariju, a na osobit način na njezino majčinstvo. Ona je i danas na udaru kojekakvih feminističkih i gender ideologija, ne zbog toga što je, recimo, „Prijestolje mudrosti“, „Utočište žalosti“ ili „Zdravlje bolesnih“, nego baš jer je Majka! Baš onako kako u Otkrivenju predskaza Sv. Ivan: „I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo“ (12,17). No, bez obzira što je taj Zmaj i danas strašan, istina je da se ne treba bojati, nego nalaziti sigurno utočište u krilu Majke Marije, te tako živjeti da primarna raspoznajna osobina bude jednostavno: kršćanin.