Mekdonaldizacija religije


Kao simboli mekdonaldiziranog kršćanstva javljaju se zahtjevi: radosti bez žrtve, Isusa bez križa, pokajanja bez ispovijedi, života bez moralnih obaveza i slično.

Piše: Josip Vajdner

Vjerojatno na Zapadu ne postoji osoba koja nije čula za lanac brze hrane McDonald’s. Koliko su restorani koji imaju ovaj natpis postali popularni svjedoči činjenica da svoje ogranke imaju gotovo svuda po svijetu. Dok je u Bosni i Hercegovini otvoren 2011., Hrvatska je već odavno primamljivo područje za industrijski i marketinški hit koji se proširio iz SAD-a. McDonald’s kao najeksponiraniji fast-food proizvod postao je simbol cijelog jednog društva i civilizacije. Analizirajući postojeće stanje sociolozi su skovali termin „mekdonaldizacija“ kojemu je lanac brze hrane postao samo jedan od segmenata manifestacije. Nećemo pretjerati ako konstatiramo da je ovaj pojam postao kabanica pod kojom možemo prepoznati sve više društvenih podsustava. Tako ni religija nije ostala imuna na mekdonaldizaciju svakodnevice (post)modernog čovjeka. Crkva sve češće biva promatrana kao servis, a molitva kao „automat za dobivanje milosti“.

Sve je nekako krenulo s Rayom Krocom, vlasnikom spominjanog McDonald’s, čovjekom koji je zbog uspješnosti poslovanja i planetarnog utjecaja u društvu ubrojen među stotinu najvažnijih ljudi XX. stoljeća. On je nedugo nakon Drugog svjetskog rata pokrenuo lanac restorana brze hrane temeljeći svoje poslovanje na četiri načela: učinkovitost, isplativost, predvidljivost i kontrola. Model koji je on razvio ubrzo su slijedili i mnogi drugi. Svakodnevno ulažući u promidžbu, osim McDonald’s-a, simboli užurbane zapadne – prvenstveno američke – civilizacije postali su proizvodi poput: pića Coca Cola, traperica Levi's, cigareta Marlboro ili motocikla Harley Davidson. Iza svega je, dakako, stajao pobožanstvenjeni zahtjev za profitom.

Nije teško, osobito u ambijentima „razvijene liberalne demokracije“, prepoznati tendencije koje nameće društveni sustav želeći etablirati zakone učinkovitosti koji bi slijedili zahtjev ubrzavanja i na području religioznoga.

Kako u svojoj knjizi Mekdonaldizacija društva američki profesor sociologije George Ritzer objašnjava, u temelju ovoga pojma jest racionalizacija i birokratizacija društvene stvarnosti. Uspoređujući to s konkretnom situacijom i osobnim iskustvima uviđamo kako mekdonaldizacija sve više nasrće i na religiju. Nije teško, osobito u ambijentima „razvijene liberalne demokracije“, prepoznati tendencije koje nameće društveni sustav želeći etablirati zakone učinkovitosti koji bi slijedili zahtjev ubrzavanja i na području religioznoga. Iz te je perspektive razmišljanja poželjno što brže obaviti pripravu za sakramente, primjerice: krizme i braka. Molitva se onda – u boljem slučaju, ako se potpuno ne zanemari – svodi na jutarnji i večernji znak križa i prema urgentnosti životne situacije na odlazak u crkvu ili hodočašće. Takvo raspoloženje potom stremi k ekstravaganciji i instant-kršćanstvu gdje najveće mase okupljaju raznorazni karizmatici od kojih se očekuje činjenje čudesa. 

Maksime poput one: „Krist 'da', Crkva 'ne'“ dobivaju svoju konkretizaciju. Kao simboli mekdonaldizirane religije, odnosno kršćanstva, javljaju se zahtjevi: radosti bez žrtve, Isusa bez križa, pokajanja bez ispovijedi, života bez moralnih obaveza i slično. U svemu postoji opasnost „profesionaliziranja“ poziva „biti kršćaninom“. Istu napast imaju i svećenici i vjerujući puk. Banalan, ali znakovit pokazatelj jesu obredi koji sve više gube na simbolici. Tako će npr. misnik na Čistu srijedu sa što moguće manje pepela posuti glavu vjernika, ili u obredima na Uskrsnu vigiliju upotrijebiti svijeću na kojoj su već tvornički otisnuta slova „alfa“ i „omega“ kao i brojevi koji označavaju godinu. U istom kontekstu možemo promatrati i minimaliziranje korizmenog posta. Iako se vjernici našeg podneblje, osobito u ruralnim krajevima, svojevoljno odriču mnogo čega, ipak važeći propisi predviđaju puno manje. Bez obzira što se naglasak stavlja na nutarnji smisao odricanja ipak je razvidno kako je i ova kršćanska tradicija podlegla liberalizaciji. U svemu se stječe dojam kako je bitno obaviti što manje i što brže i očekivati dobiti milost Božju za svoju nakanu.

Mekdonaldizacija koja se očituje u društvu, a diktirana je zahtjevima učinkovitosti i profitabilnosti dovodi – to je sada već očito – do dehumanizacije civilizacije. Slično možemo kazati kako se uviđaju simptomi dekristijanizacije same kršćanske religije. Navještaj „nove evangelizacije“ je vraćanje „sporoj hrani“ – „blagovanju“, a ne samo „ispunjenju potreba“. Istina, bolje je barem nešto „prigristi“ nego danima gladovati, ali trajno hranjenje fast-food obrocima neminovno dovodi do oboljenja. Zato je suvremenom čovjeku nužna temeljita obnova duha kako ne bi odumirao zadovoljavajući se površnošću.