Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Posjet Zorana Milanovića Crnoj Gori trebao je, zapravo, pozornost izazvati prije svega zbog toga što se prema ovoj Hrvatskoj, u posljednje vrijeme prijateljskoj zemlji, zaputio otisnuvši se sa sidrišta u Cavtatu kako bi pristao u Tivtu. I to, ni manje ni više, negoli brodom Hrvatske ratne mornarice Omiš. Čime je hrvatski predsjednik ponukao i neke vojne, ne, dakle, samo političke, analitičare da analiziraju ovaj njegov potez.

Misle tako neki, primjerice, od njih kako je riječ o jasnoj poruci kako, u okolnostima žestokoga konstantnog pritiska Srbije, Crna Gora nije sama. Slijedom čega neki službeni Beograd podsjećaju i na članak 5. Atlantske povelje koje članice NATO saveza obvezuje priskočiti u pomoć državi članici u slučaju vojne prijetnje i napada na njezin suverenitet.

K'o Broz – na Galebu

Istina, situacija u ovoj 29. članici Sjevernoatlantskog saveza bila je proteklih tjedana povremeno vrlo dramatična. Bjelodano je, također, kako su tamošnje oporbene prosrpske političke snage te Srpska Pravoslavna Crkva, predvođena kontroverznim mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem navođene iz Beograda. Ipak, mogućnost da glede ovoga agresivnog političkog namigivanja nekadašnjeg prvog oka u (ex-bratskoj) glavi u Tivat uplovio još koji brod ratne mornarice, nije, dakako, realan.

Ali – neka, neka je Milanović malo forsirao more, k'o nekoć Broz na Galebu. Osobito sada kada je Jadran željan turista. Lako, uostalom, za Omiš. U očito ladanjskoj atmosferi i ozračju godišnjih odmora, hrvatski se predsjednik bavio balkanskom političkom zbiljom na jedan, kazao bih, već etablirani milanovićevski – kronično, naime, preopušteni način. Analizirajući odnose u regionu, nije, dakako, mogao zaobići Bosnu i Hercegovinu, ocijenivši kako to, u biti, i nije (baš) lako, budući da je riječ o državi s tri entiteta.

Treći je entitet za sarajevsku političku čaršiju odavno crvena krpa. Baš kao da su ga Hrvati, kao kakvo blago starostavno, negdje skrili pa samo čekaju zgodnu prigodu da ga iznesu na svjetlo dana. Slijedom čega onda na reakcije, doduše zasad ponajviše medijske, nije trebalo dugo čekati. Tako su neki portali detektirali kako „ovakav iščašen i nedobrosusjedski stav nije nenamjeran gaf, već uhodano političko mišljenje“. A lider Nezavisnog bloka Senad Šepić uputio je štoviše izravnu, prilično intimnu poruku podgoričkom (iznenadnom) promotoru trećeg entiteta:

„Milanoviću, što ako Hrvatsku čiji si predsjednik, netko počne promovirati kao fašističku državu koja nema snage ili se ne želi suprostaviti toj retrogradnoj i neciviliziranoj tekovini, a tebe kao zaštitnika i promotora fašizma“, zapitao se, čini se, prilično retorički Šepić, samokandidirajući se za tu „promociju“.

Noge same lete

A opasnost da se ponovo - baš kao uoči mise zadušnice za Bleiburške žrtve - pozove na Kozaračko kolo ispred sarajevske Vječne vatre, nadvila se iznad europskoga Jeruzalema i snažnoga antifašističkog uporišta. I još nije otklonjena. Jer, ovdje i na sam spomen toga (vječnog) kola, noge same lete. I titovke s petokrakom u – zrak!

Shvatio je to i čini se podgorički (visoki) gost, pa je odlučio pojasniti što je zapravo „pisac htio kazati“. Milanović koji je podrijetlom iz Livna a i duvanjski je zet, ipak ne zna za onu staru bh. mudrosti kako majka nije Muju karala što se kartao, nego što se vadio. A vadeći se, hrvatski predsjednik poigrao se Bratoljuba Klaića, glasovitog hrvatskog jezikoslovca, kroatista i prevoditelja. Sav sretan što mu se dogodila, veli, jedna mala omaška, poslao je poruku u Sarajevo kako je sam riječ entitet nametnuta. (Čime se, otkrivajući, eto, rupu na saksiji, promovirao (i) kao Christopher Columbo.)

Ali, osim što je nametnuta, Milanović je otkrio i kako je potpuno pogrešna. „…Dakle, ove dvije ustrojbene jedinice, to je hrvatski, možda se na srpskom kaže drugačije, su federalne jedinice (…) nikakvi entiteti… Riječ entitet trebali bi izbaciti upravo oni koji ne žele da se tim entitetima daje posebna snaga i jedinstvenost, dakle posebnost. A u prirodi entiteta je posebnost, izdvojenost, dakle odmaknutost od nečega“, vadio se ovaj Mujo s Pantovčaka.

A kako se, evo, afirmira i kao jezikoslovac, osjećam potrebu pojasniti mu kako se entiteti na srpskom ni slučajno ne zovu „ustrojbene jedinice“. Entitet se, naime, na srpskom zove Republika Srpska. Logično, jer tamo nesrpskog življa ima malo. A Hrvata još manje. (Pitati biskupa Komaricu!) Slijedom čega se treba referirati i na Zokijevu „malu omašku“. I u Daytonu se, naime, dogodila “mala omaška“ te su tri naroda smještena u dvije “ustrojbene jedinice“. Pa se dva guraju u jednoj, a onaj treći baškari u Republici Srpskoj, kako se, utvrdimo gradivo, na tečnom srpskom kaže – entitet.

(Ne)namjeran gaf

Na kraju se, ipak, taj (izvorno) pravnik vratio struci. Uz, doduše, pokoju jezičnu bravuru. „U Bosni i Hercegovini, bazično, po ustavnoj filozofiji, postoje tri etnička entiteta, ključna entiteta. To su, po brojnosti, Bošnjaci, Srbi i Hrvati“, pojasnio je, vadeći se i dalje. A, u biti, naglašavajući „mala omašku“ iz američke vojne baze gdje je jedan „etnički entitet“, pokazala je povijest, ostao kratkih rukava. I nije (više) ključan, nego više-manje – isključen.

I zamislite, nakon svega, da Milanović jednog skorog dana uplovi u Neum na brodu Ratne mornarice i tako, kao što ovih dana predlaže Hrvoje Hitrec, mirno ili nemirno pripoji tu (staru) hrvatsku luku matici zemlji. Kakav bi tek to bio (ne)namjeran gaf. Ili, da se sjetimo jedne njegove izjave glede BiH iz 2016., “big shit“. Kad se gleda iz Sarajeva, dakako.