Piše: Josip Vajdner

Vjerojatno ne postoji nijedna ovozemaljska stvarnost koja je čovjeku toliko prezentna, svakodnevna i „poznata“, a da zapravo o njoj veoma malo može smisleno kazati, kao što je smrt. Ona nadahnjuje pjesnike i umjetnike da ju na svoj način oslikavaju; filozofima i prirodoslovcima predstavlja mudrosni i znanstveni, neriješeni izazov; a teolozima i religioznim ljudima jest područje o kojemu teoretski nešto mogu smisleno izreći, ali ga iskustveno i intimno najradije zaobilaze. Stoga se većina ljudi, govoreći o ovom fenomenu, zadržava na „površini“ te od onoga sporednog pravi najvažniju stvar na svijetu. Zapravo bi se moglo kao zakonitost definirati da: što čovjek manje o smrti može osobno reći to proporcionalno više inzistira na njezinim popratnim datostima. To je razvidno i u činjenici da će svećenik, kada je riječ o ukopu i svemu onomu što ga prati, najviše problema imati s onima koji nikada u crkvu ne dolaze ili koji možda uopće u Boga ne vjeruju, a imaju neke svoje zahtjeve. Iz svega toga vremenom su se rodile ideje o načinima ukapanja mrtvih, među kojima kremiranje zauzima posebno mjesto.

Koliko su ljudi u toj stvarnosti zbilja osjetljivi i teško mijenjaju svoje zamisli, svjedoči i slučaj rimsko-njemačkoga cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Josipa II. Austrijskog (1741. – 1790.). Ovaj dobroćudni autokrat, koji je zbog svoje naglašene revnosti u uređenju pitanja crkvene naravi dobio nadimke poput „brat crkvenjak“ i „nadsakristan Svetog Rimskog Carstva“, pokušao je provesti mnoge reforme te pod vidom državnoga uređenja sagledati i definirati stanje u Crkvi (odatle je potekao termin – jozefinizam). U tu svrhu izdao je više od 6 000 edikta o vjerskom životu svojih podanika: dokinuo je više od 600 samostana; otvarao sirotišta, bolnice, škole; trudio se da svećenstvo dobije što bolje školovanje... No, bavio se i banalnim stvarima te, recimo, ograničio broj svijeća koje mogu gorjeti oko oltara na 14; zabranio ljubljenje slika, kipova i relikvija svetaca... I premda su mnoge njegove odredbe i zakoni naišli na kritiku i neodobravanje, ipak je neviđeni otpor izazvao edikt kojim je zabranio ljesove i naredio upotrebu platnenih vreća za pokapanje mrtvih – kako bi se štedjelo drvo i čavli. Jednostavno, ljudi su to pojmili kao čin rušenja njihova identiteta jer zadire u jedno od najvažnijih područja života: način kako čovjek odlazi s ovoga svijeta.

Premda su mnoge careve odredbe i zakoni naišli na kritiku i neodobravanje, ipak je neviđeni otpor izazvao edikt kojim je zabranio ljesove i naredio upotrebu platnenih vreća za pokapanje mrtvih – kako bi se štedjelo drvo i čavli

Upravo u tomu se ogleda i većina onoga što pojedinac i društvo znaju i prihvaćaju o smrti. Zbog toga Katolička Crkva ne zabranjuje ni spaljivanje tijela pokojnika tj. kremiranje, ako nije „izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku“ (usp. kanon 1176 § 3, Zakonika kanonskog prava). Istina, ova je praksa – poznata još kod drevnih naroda – vremenom bila potisnuta iz civilizacije obilježene kršćanskom religijom, ali je od XIX. stoljeća ponovno prisutna. Prvi moderni krematorij (od lat. cremare – spaliti) izgrađen je u Milanu 1876., a do danas je doživio niz usavršavanja. No, u osnovi je proces kojim se mrtvo tijelo izlaže velikim temperaturama zraka (od 760 do 1150 °C) te u 90-ak minuta, od ukupne ljudske težine ostaje 3-4 % pepela  (dakle, nekih 2,5 kg). Na prostoru bivše Jugoslavije, zakonom iz 1928. odobreno je kremiranje, a prvi krematorij podignut je u Beogradu, što je tragikomično opisano u kultnom filmu Maratonci trče počasni krug (1982.). Danas se tjelesa onih koji u BiH izraze želju za kremiranjem odvoze ili u Zagreb ili u Beograd jer takvo što ne postoji u ovoj državi. Jedan od vjerojatnih razloga za to leži u činjenici da jedino Katolička Crkva ne zabranjuje ovakav način, dok islam, židovstvo pa i pravoslavlje to izričito ne dopuštaju. I unatoč tomu što je u više navrata najavljivano kako će i u Sarajevu biti izgrađen krematorij, do sada je izostala realizacija.

Kongregacije za nauk vjere objavila je 25. listopada 2016. naputak o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja Ad resurgendum cum Christo, u kojemu se definira da ni katolici ne mogu ovu temu tretirati proizvoljno. Nego u slučaju kremiranja „pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi“. Dakle, ne kao u filmovima: „kod kuće“, ili „prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način... u komadima nakita ili drugim predmetima“. Razvidno je kako Crkva ističe da se i ovu temu treba pojmiti iz perspektive onoga što čovjek vjeruje o životu poslije smrti – i njezinoj naravi. Jer, „smrću duša biva odijeljena od tijela, ali o uskrsnuću Bog će dati nepropadljivi život našemu preobraženom tijelu, ponovno ga združujući s našom dušom“. To čovjek sa sigurnošću može kazati jer je objavu dobio od Onoga tko se „vratio od mrtvih“, od Krista uskrsloga, pobjednika nad smrću, kojega „slavi zbor svetih“.