Piše: Josip Vajdner

U jeku velikih migracija kojima smo svjedoci, mnogima je europski Zapad sanjana destinacija i konačno životno odredište na kojemu bi voljeli graditi svoju budućnost. Oni kojima taj san postane java nerijetko ističu kako „nije lako, al' je bolje nego tamo“. I dok se za ljude ovdašnjega podneblja traže putovnice i kojekakve vize, sve donedavno migranti i izbjeglice s Bliskoga istoka i sjevera Afrike stihijski su i gotovo bez ikakve provjere i kontrole ulazili u prostor uokviren Schengenskim sporazumom (stupio na snagu 1995.). Već sada se vidi da će profiterski proračunata Europa zbog toga imati ogromnih problema te će to biti jedan od izazova budućim generacijama. Na sličan način, činjenica koja će dočekati nova pokoljenja na hrvatskom govornom području, a osobito u Bosni i Hercegovini, jesu „turisti“ koji su odlučili ovdje ostati. Riječ je u načelu o Arapima koji za „sitne novce“ i nerijetko uz dosta malverzacija, kupuju zemlju te grade svoja naselja-gradiće. U vrijeme kada Hrvati, Srbi i Bošnjaci – koji su se tijekom posljednjeg rata krvili za svakorazne kote, pustare i ćuke – svoju „obećanu zemlju“ traže na Zapadu, nezagađeni i vodom bogati bosanski krajolici dobivaju nove zemljoposjednike. Trenutak je to da se zapitamo što to zapravo čini „obećanu zemlju“.

Sam ovaj pojam vezan je uz Hebreje, tj. židovski narod koji se zbog svoga monoteizma nasuprot ondašnjem sveprisutnom mnogobožaštvu, osjećao od Boga „izabranim“. Njihov praotac Abraham – kojega prepoznajemo i zajedničkim nazivnikom triju monoteističkih religija – oko 1850. pr. Kr., na poziv Jahvin, odlazi iz Ura Kaldejskoga u Kanaan (usp. Post 12). To je prostor zapadno od Jordana i Mrtvoga mora koji je dio tzv. Plodnog polumjeseca na Bliskom istoku. Zbog povijesnih okolnosti izraelski patrijarsi oko 1700. pr. Kr. odlaze u Egipat – poznata biblijska priča o Jakovljevu sinu Josipu.

Vjera je pokretačka snaga i privlačna sila kanaanskog prostora. Da je to bilo kada izostalo, mali narod Izraela izgubio bi se u povijesnom žrvnju civilizacija a zemlja bi bila beznačajna točka na karti svijeta

Vremenom, kad je Egiptom zavladao novi kralj (Ramzes II.) „koji nije poznavao Josipa“ (Izl 1,8) počela su tlačenja Izraelac koji su prisilnim radom izgradili „gradove-skladišta: Pitom i Ramses” (Izl 1,11) oko godine 1300. pr. Kr. Narod je potom vapio svome Bogu Jahvi koji im šalje Mojsija te ih oko 1250. pr. Kr. izvodi iz zemlje Egipta. Prije nego su zaposjeli „obećanu zemlju“ – to maleno područje dugačko približno 230 km – morali su proći razdoblje „čišćenja“ u pustinji. I premda su vremenom bivali protjerivani i odvođeni u različita ropstva (npr. Asirsko u VIII. st. pr. Kr. i Babilonsko u VI. st. pr. Kr.) uvijek su sanjali o životu u svojoj Obećanoj zemlji kojoj su se iznova vraćali.

Gledano iz naše perspektive, nije to tako kvalitetno tlo da bi rađalo obiljem kojim „teče med i mlijeko“ (Izl 3,8). Osim cvjetne Galileje na sjeveru, Samarija, a poglavito Judeja na jugu su i pejzažno „škrte“ te u odnosu na njih svaki hercegovački krš izgleda poput pravoga zemaljskog raja. Da, recimo, kojim slučajem negdje na tom prostoru postoji vodopad Kravice (nadomak Ljubuškog), Izraelci ne bi imali dvojbe da su to ostatci prapostojbine Adama i Eve. No, toga nema, ali je to ipak (njima) sveta zemlja. Razlog valja tražiti ne u geografskom položaju i ljepoti nego u svijesti ljudi da je taj prostor dar Božji. I to dar koji je njima dan te oni razaznaju kako se ni na kojemu mjestu na svijetu ne može adekvatno slaviti Jahvu kao u Izraelu. Tu svijest s ponosom su posredovali i strancima te, primjerice, za vrijeme proroka Elizeja od gube očišćeni Naaman Sirac, vojskovođa aramskoga kralja, odnosi u Damask pregršt izraelske zemlje (2 Kr 5,17).

Dakle, kosti predaka koji su vjerovali u Boga i ljubav prema zemlji kao za njih namijenjenom daru Božjem koju su posredovali svojim potomcima, čine bitni sadržaj Obećane zemlje. Stoga prepoznajemo da je zapravo vjera pokretačka snaga i privlačna sila nekadašnjeg kanaanskog prostora. Da je to bilo kada u povijesti izostalo, mali narod Izraela jamačno bi se izgubio u povijesnom žrvnju civilizacija, a zemlja kojom su tutnjali Rimljani, Osmanlije, križari… danas bi bila beznačajna točka na karti svijeta. Upravo si to moramo posvijestiti u trenutku kada su arapska lica i odore postali neizostavan detalj u predvečernjim šetnjama glavnim gradom BiH, i kada domicilni mladi ljudi budni sanjaju o životu na Zapadu, gotovo histerično želeći otići odavde kao da je njihova djedovina prokleta. Žrtva koju svi zajedno pri tomu moramo podnijeti nije mala, ali je ona istovremeno i odgovor na zavjet predaka i zalog za život budućih pokoljenja.