Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Vjerojatno bi svatko normalan unaprijed „potpisao“ da, ako je 20. stoljeće bilo Stoljeće rata, onda 21. bude Stoljeće obljetnica, pa makar one bile i tužne. Kao što to po nekom nepisanom pravilu biva, i u ovom slučaju povijest se grdno našalila s prostorom bivše zajedničke države, povezujući i na taj način događaje završetka Drugog svjetskog rata i onoga iz 1990-ih kojega u Hrvatskoj s pravom zovu Domovinski, a u Bosni i Hercegovini je, zbog u Daytonu proizvedenoga konfuznoga stanja, najtočnije reći „posljednji rat“. Strahote iz Vukovara, Srebrenice, Sarajeva i inih manjih ili većih mjesta kojima je prije četvrt stoljeća svijet mogao svjedočiti, govore, kao i prije 75 godina, samo jedno: „Ne ponovilo se!“ Vođeni tom idejom mnogi su znani i neznani radili kako bi oružje utihnulo. Za njih se s pravom može reći: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (usp. Mt 5,9). Međutim, u cjelokupnoj toj prošlosti, premda je riječ o vojnoj akciji a ne mirovnom sporazumu, posebno mjesto zauzima Oluja. Imenica, koja je postala simbolom oslobođenja Hrvatske, širom je – htio to netko priznati ili ne – otvorila vrata ozbiljnim pregovorima koji su rezultirali okončanjem rata.

Gledano s 25-godišnje distance, razvidno je da ovaj „završni obračun“ nije na crti američke doktrine ni preemptivnoga rata koji je odgovor na jasnu i očitu prijetnju, niti preventivnoga koji je zapravo reakcija na samo moguću prijetnju. Bila je to kako napisa i ukoriči hrvatski novinar i publicist Ante Gugo: „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Vraćajući se na događaje iz 1995. naći ćemo užurbane diplomatske aktivnosti koje su dovele do famoznoga Plana Z-4 (od eng. Zagreb Four talks). Riječ je o nacrtu sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu kojega su na 53 stranice izradili predstavnici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EU-a i UN-a: američki veleposlanik u RH Peter W. Galbraith, ruski veleposlanik u RH Leonid Kerestedjiants i njemački diplomata Geert-Hinrich Ahrens. Oni su predložili reintegraciju okupiranih područja u sastav Hrvatske s tim da bi se navedena područja nazivala Srpska Krajina te uživala autonomiju i bili zapravo „država u državi“. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman kojemu je plan prezentiran 30. siječnja 1995. načelno ga je prihvatio kao polazište za pregovore ustvrdivši da je u suprotnosti s Ustavom RH. Istodobno, pobunjeničko rukovodstvo iz Knina na čelu s Milanom Martićem (kojega je Haški tribunal 2007. osudio na 35 godina zatvora zbog ratnog zločina) u svome je tzv. parlamentu okarakteriziralo prijedlog kao „provokaciju RSK-e“, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević čak nije htio ni primiti četvoricu veleposlanika...

Nakon toga, jasno je bilo kako rat može potrajati još godinama. U međuvremenu je 31. ožujka 1995. Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo hrvatske zahtjeve te donijelo Rezoluciju 981 kojom je potvrđen teritorijalni integritet RH. Uslijedila je stoga 1. svibnja 1995. operacija Bljesak, kada su hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. Potom je u zoru 4. kolovoza iste godine, nakon pripremnih akcija, otpočela Oluja. Munjevitom brzinom do 8. kolovoza pod kontrolu hrvatskih vlasti stavljen je cjelokupan teritorij tzv. Republike Srpske Krajine osim Hrvatskog Podunavlja koje je vraćeno mirnom reintegracijom 12. studenoga 1995. Na osnovu podataka koje u svojoj knjizi Oluja donosi vojni povjesničar, rodom Livnjak, Davor Marijan, nalazimo da je hrvatska strana imala: 200 poginulih, 1063 ranjenih i 16 nestalih. Broj srpskih vojnih i civilnih žrtava, prema različitim izvorima, varira od 500 do skoro 2 000. S obzirom da je povlačenje i evakuaciju ljudi naredila tadašnja pobunjenička vlast, u srbijanskim je medijima to tada ocijenjeno kao „bežanija“.

Ostavljajući sada po strani nacionalni ponos koji katkada stvarnost vidi drugačijom nego ona objektivno jest, valja si i u ovom kontekstu posvijestiti kršćansko načelo života: „Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“ (usp. Mt 7,12). U tom smislu, i proslava vojne pobjede kakva je Oluja, ne smije prerasti u naslađivanje tuđoj patnji. Neovisno o bezumnom vodstvu, nedvojbeno je da je dosta nevinih Srba toga kolovoza 1995. krenulo na svoj životni križni put. Neki su među njima na tom putu i skončali. Kršćanski je i toj žrtvi dati pijetet. No, također je kršćanski upozoriti sadašnje srpsko (i ne samo srpsko) vodstvo da lažima i podmetanjima ne iskrivljuju povijest te tako nastavljaju pogubnu ideologiju kojoj su u Oluji začepljena usta. Ova vojno-redarstvena akcija – premda su se i u njoj dogodila zlodjela – u tome ima svoju (nad)povijesnu vrijednost: zaustavila je dalje rasplamsavanje zla i stvorila preduvjete za mir. Stoga se nije nemoralno radovati takvoj pobjedi. Nju je nužno ugraditi u moralno načelo izbjegavanja rata koje treba biti okosnica mentalnoga sklopa budućih generacija.