Oprostite za „Ahmiće“; nemojte zaboraviti ni „Trusinu“


Nadnevak 16. travnja 1993. ostat će duboko urezan u kolektivno pamćenje Bošnjaka i Hrvata u BiH. I dok jedni shvaćaju kako je nužno ići putem pomirenja, drugi još uvijek zavaravaju i sebe i sve oko sebe te prodaju populističku priču – ublehu.

ilustracija: nedjelja.ba

ilustracija: nedjelja.ba

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Vjerojatno ne postoji Bošnjak, pa i Hrvat, koji ne znaju što se dogodilo 16. travnja 1993. u Srednjoj Bosni – kada su snage Hrvatskog vijeća obrane u ranu zoru napale muslimansko selo Ahmiće te ubile 116 osoba, od čega su 32 bile žene i 11-ero djeca mlađa od 18 godina. Haaški sud je za taj strašni zločin osudio: Darija Kordića na 25 godina, Miroslava Bralu na 20, Vladimira Šantića na 18, Dragu Josipovića na 12 i Tihomira Blaškića na 9 godina zatvora. Suđeni su te oslobođeni krivice: Dragan Papić; Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić. Optužnice protiv Marinka Katave, Zorana Marinića, Ivana Šantića i Pere Skopljaka su povučene, a optuženi Stipo Alilović je preminuo prije nego je mogao biti prebačen na Međunarodni sud. Paško Ljubičić je pred Sudom BiH 29. travnja 2008. osuđen na 10 godina zatvora. 

Istodobno, u bošnjačkoj, pa i hrvatskoj javnosti, daleko manje je poznato da je na isti datum Armija BiH počinila masovni zločin u katoličkom selu Trusina u dolini Neretvice, ubivši 23 osobe: osam vojnika i 15 civila. Ovaj pokolj Haški sud nije uopće tretirao, ali je domaće sudstvo procesuiralo odgovorne. Zamjenik zapovjednika postrojbe Zulfikar Nihad Bojadžić dobio je 15 godina zatvora, a pripadnici te postrojbe: Edin Džeko 13, Nedžad Hodžić 12, Mensur Memić 10 i Rasema Handanović 5,5 godina. Optužbe su oslobođeni Dževad Salčin i Senad Hakalović. Za isto je nedjelo suđen i zapovjednik Zulfikar Ališpago, ali je navodno zbog njegova zdravstvenog stanja suđenje prekinuto. 

Smjerokazno zajedništvo veterana

Prošlost se, znamo, ne može promijeniti, ali ju se može tako promatrati da se u sadašnjosti izvuku pouke za budućnost. Neki to i shvaćaju. U prvom redu to su svi oni koji zbilja doprinose rečenoj istini, ne skrivajući činjenice jednoga zločina za onim drugim. Jer Ahmići ničim ne mogu opravdati Trusinu, ni Trusina Ahmiće – bez obzira što su se dogodili na isti dan; kao što niti ikoji zločin ima svoje moralno opravdanje u nekom drugom zlodjelu.

Zbog toga je smjerokazna aktivnost ratnih veterana, bivših pripadnika AR BiH, HVO-a, Hrvatske vojske, Vojske RS-a i Vojske Jugoslavije, da zajedno sudjeluju na obilježavanju ovih tužnih obljetnica. Time se šalje poruka da svaka žrtva zaslužuje pijetet i da se svaki zločin mora kazniti, kako bi se potomke žrtava i zločinaca oslobodilo tereta osvete i krivnje te prekinulo spiralu mržnje i zla. Tako se ni na koji način ne pokušavaju izjednačavati zločini – s obzirom da se i ne mogu izjednačiti, jer je gledano iz perspektive čovjeka koji istinski žaluje, svaki pojedinačno priča za sebe. Odatle je primjer zajedničkoga iskazivanja poštovanja žrtvama i jednoglasne osude zločinaca nešto autentično što ovdašnje podneblje treba.

Kula ekskluzivne žrtve

Stoga je zbilja žalosno da i 31 godinu nakon ovih zlodjela, ova dva događaja nemaju ni približno isti tretman. Prihvaćajući logiku da se svatko žali na ono što ga boli, jasno je da će bošnjačka sredstva društvenih priopćavanja ponajviše govoriti o Ahmićima, a hrvatska o Trusini. No, simptomatično je ako pritom u njima nema mjesta za one „druge“. Dok s pravom ukazuju na stravičnost pokolja u Ahmićima, nažalost, čak i letimičnim pregledom je uočljivo kako Trusina bošnjačke medije ne zanima – kao da tamo nije dovoljno pobijenih... Razvidno je kako se inzistiranjem samo na „svojim“ ubijenima, iznova gradi kula ekskluzivne žrtve, s – posljedično – jednostavnim zaključnom kako je „to“ počinio isti „onaj HVO koji je ovih dana proslavio svoju 32. godišnjicu“. Kao da pokolje u: Lašvanskoj dolini (Buhine Kuće, Križančevo Selo, Šušanj, Dusina, ubojstvo djece u Vitezu…), Uzdolu, Grabovici, Doljanima… nije počinila ista „ona Armija R BiH koja je ovih dana proslavila svoju 32. obljetnicu“, a za koju će kazati da je to vojska „čiji je dolazak značio slobodu“…? Nedvojbeno je kako se poluistinama stvara zabluda kod vlastitoga naroda, koja dugoročno ponajviše njemu šteti.

Drugovi i drugarice ublehaši

Međutim, osim već „viđenih i pročitanih“ medija koji su u službi nacionalističkih politika, otužno je što postoje i oni koji nesreći i zlu pristupaju banalno populistički. Takvi su upravo oni koji su uoči obilježavanja 31. godišnjice zločina u Ahmićima postavljali billboarde u Zagrebu i pored magistralne prometnice kod Viteza kojim su uputili „ispriku u ime građana Republike Hrvatske“ za ono što se dogodilo 1993. u tom muslimanskom selu te „preimenovali“ zagrebački Trg Franje Tuđmana u „Trg ahmićkih žrtava“. Kao da nitko nikada od Hrvata nije rekao: „Ljudi, Bošnjaci, žao nam je što su vam bezbožnici i neljudi iz našega naroda nanijeli tako veliko zlo?“; kao da se nikada nijedan katolički vjerski lider nije javno pomolio za nevine žrtve iz Ahmića; kao da Hrvati još uvijek skrivaju istinu o onomu što se tamo dogodilo… i čine sve kako se Bošnjaci ne bi mogli vratiti u to selo… Razvidno je, stoga, da sve ukazuje na mazohistički banalizam kojim se pokušava reći kako „ima i Hrvata koji nisu zločinci“. No, za autore takvih poruka koji se kite nazivom „aktivisti“, u ovdašnjem rječniku postoji izraz „ublehaši“ – lažnjaci koji koriste prigodu da se za njih čuje kako bi lakše mogli proći na natječajima i opravdati dobivena sredstva. To su samozvani proroci kakvih i u Bosni ima na izvoz, ali ih stvarnost prije ili kasnije razuvjeri pa ili se ugrizu za jezik, ušute ili odu.

Put pak pomirenja nije nimalo „ublehaški“ nego zahtijeva autentičnost cjelokupnoga bića. U konkretnom slučaju i na simboličnoj razini, tražio bi poruku: „Braćo i komšije, oprostite za 'Ahmiće'. Vas molimo nemojte zaboraviti 'Trusinu'.“ Jer, kako Isus reče: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12).