Parada, šetnja i prosvjed


Medijski eksponiranom društvenim elitama i političkoj vrhuški, od samoga sadržaja i načina „podizanja glasa“ važnija je ideologija koja stoji u pozadini nezadovoljstva.

FOTO: N1, REUTERS/Gleb Garanich

FOTO: N1, REUTERS/Gleb Garanich

Piše: Josip Vajdner

Vjerojatno nema ni jedne sekunde u življenju suvremenoga društva da nekomu nešto ne smeta i da se zbog toga ne buni. Gotovo sve vrste mass-medija, iz dana u dan, prenose vijesti o raznoraznim ispoljavanjima nezadovoljstva, traženju prava i pravde; o zahtjevima za ovim i onim; o istupima protiv svega i svačega, i tako u nedogled. Sadržaj za što i(li) protiv čega ljudi ustaju je toliko raznolik da ga se može usporedit s filozofskim predmetom promišljanja obuhvaćenim u raspon od životne banalnosti do egzistencijalne važnosti. Tako, svoj glas podižu besposličari koji bi „kruha bez motike“, propali studenti koji bi najradije sav svoj vijek živjeli na „tuđoj grbači“, anarhisti koji bi rušili i ono za što se zalažu. Nadalje, svoja prava traže ubojice, seksualnu „slobodu“ hoće pedofili, za svoje poimenje svijeta ustaju homoseksualci. No, također, pravdu traže otpušteni radnici, prevareni dioničari i štediše. Odgovore na svoja životna pitanja zahtijevaju roditelji i potomci žrtava različitih ratova... Svi imaju svoj način iznošenja onoga za što se zalažu i protiv čega ustaju. Jedni to izražavaju šetnjom, drugi prosvjednim skupom, treći paradom, a neki svime pomalo.

U jesen 2011., u beogradskom Sava centru premijerno je prikazan film Parada, srpskog redatelja Srđana Dragojevića. Radnja filma odvija se ponajviše u Beogradu, ali dotiče i prostore bivše države: Hrvatsku, BiH i Kosovo. U središtu događanja jest pokušaj homoseksualne grupe organizirati gay-paradu u glavnom gradu Srbije. Budući da im policija nije jamčila sigurnost, spletom okolnosti to je – na uvjetovanje buduće supruge – odlučio uraditi srpski ratni junak Limun (Nikola Kojo), vlasnik zaštitarske agencije. No, za takav poduhvat poslušnost su mu otkazali njegovi uposlenici i prijatelji te je ekipu odlučio pronaći među onima protiv kojih je nekoć ratovao. Nakon niza događanja i okupljanja „starih ratnih drugova“ sve završava obračunom s protivnicima parade na ulicama Beograda pri čemu jedan od homoseksualaca i pogine. Na prvi pogled riječ je o uspješnoj komediji (izuzme li se tragičan kraj) koja tretira jedan društveni fenomen, no zapravo je to propagandni film kojemu je, u konačnici, cilj predstaviti: da je nazadno sve što ne prihvaća homoseksualnost i s njom povezano paradiranje. Dakle, u pozadini je ideologija koja se nastoji provući kroz simpatičnu radnju i majstorski ostvarene dijaloge.

Paradiranja s homoseksualnim predznakom održavaju: od 2002. u Zagrebu, od 2010. u Beogradu, od 2011. u Splitu… I sada je za 8. rujna 2019. najavljeno i u Sarajevu. Unatoč činjenici da se velika većina kako stanovnika glavnog grada BiH, tako i navedenih gradova, protivi(la) tomu, organizatori kao svoje pokriće uzimaju „slobodu"

Govora protiv sadržaja Parade i kao filma i kao događanja, u javnosti nije bilo ili je bilo vrlo malo. Jer, sve se pravda pojmom slobode i uvažavanja različitosti. Tako se paradiranja s homoseksualnim predznakom održavaju: od 2002. u Zagrebu, od 2010. u Beogradu, od 2011. u Splitu… I sada je za 8. rujna 2019. najavljeno i u Sarajevu. Unatoč činjenici da se velika većina kako stanovnika glavnog grada BiH, tako i navedenih gradova, protivi(la) tomu, organizatori kao svoje pokriće uzimaju „slobodu“. I medijska "priprema" i "obrada" stanovništva već je krenula...

Međutim, sjetit ćemo se da ta „sloboda“ ne vrijedi kada je riječ o onima koji nemaju tako snažne vlastite lobije. Primjerice, mnogi „slobodni“ su ustali protiv najave okupljanja sredinom travnja 2012., desničarskih organizacija iz različitih dijelova Europe u Zagrebu. Vlada je i zabranila taj skup, a mediji organizatore prozvali fašistima i nacistima. (Inače, sve što se liberalistima ne sviđa oni nazovu „fašizmom“ i „nacionalizmom“.) Sloboda i uvažavanje različitosti, dakako, u tom kontekstu nisu vrijedili. Oni se primjenjuju samo za one koji su „napredni“.

Običnim građenima – da u Sarajevu kažemo: raji – zasigurno se ne sviđa ono što zastupaju ti nacionalisti, ali ne manje im se ne sviđa ni ono što se proklamira u homoseksualnim paradama. Jer i jedno i drugo je manifestiranje osobnih stavova: jedno iz „političkoga kabineta“ a drugo iz „vlastitoga kreveta“.

Prema svemu sudeći, medijski eksponiranom društvenim elitama i političkoj vrhuški, od samoga sadržaja i načina „podizanja glasa“ važnija je ideologija koja stoji u pozadini nezadovoljstva. Ako vide da se će se organiziranjem ili zabranom nekih okupljanja ulizati svjetskim moćnicima, onda su spremni na to.  Istodobno se – sukladno raspoloženju svojih međunarodnih „patrona“ – vrlo stidljivo zalažu kada je riječ o udovoljavanju traženja onih koji svoju bol izražavaju prosvjednom šetnjom kao što to, recimo, rade Majke Srebrenice. Očito je da stvarnog napretka nema dok se osobni interesi miješaju s javnim dobrom društva. A pripremimo se da će o paradama i paradiranjima tek uslijediti bujica riječi...