Pioniri maleni...


Ne znam što je bilo Škori da kaže kako nije bio čak ni Titov pionir, jer je toga dana imao upalu pluća. Ma, mogao si biti i na respiratoru, ali morao si doći po svoju kapu i maramu! Uostalom, bio je to put da postaneš napredni omladinac.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik 

To da u Hrvatskoj – pa i šire – još nije završen Drugi svjetski rat, činjenica je koju (više) ne treba ponavljati. Uostalom, svibanj, mjesec koji je doista obilježio povijest u Hrvata, svake nas godine iznova podsjeti na to. No da će se, kao što se, evo, propituje tko je što radio u Titinoj SFRJ, pa čak i razdoblje kada je taj glasoviti lovac već preselio u vječna lovišta, ipak je iznenađenje.

Nije, naime, više (samo) pitanje tko vam je od '41. do '45. bio za dom a tko za šumu spreman, nije - čak! - toliko važno ni gdje je tko bio '91., ponajviše se evo propituje što je tko radio za vrijeme tzv. bratstva-jedinstva.

Je li kod Tite bilo respiratora?!

A sve je počeo samopromovirani više nego li stvarni lider desnice Miroslav Škoro, još i prije no je počela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. (Gotovo) ničim izazvan čelnik je Domovinskog pokreta povjerio potencijalnim glasačima kako u staroj Yugi nije bio ni Titov pionir, jer je na dan primanja imao upalu pluća, tako da je, svjedoči, ostao bez titovke s petokrakom i pionirske marame.

Rijetki su mu povjerovali. Osobito oni - a, evo, i ovaj potpisnik - koji se sjećaju toga vremena. Jer, mogao si toga dana biti i na respiratoru, ali pionirsku su ti kapu morali nataknuti na pionirsku glavu. No Škoro je, otvarajući ovu temu, zapravo otvorio ne Pandorinu, nego ex-jugoslavensku kutiju. Što je u aktualnim okolnostima još gore. Boreći se za svoju bolju prošlost, inspirirao je brojne istražitelje koji su onda našli kako se baš i nije u onoj državi toliko zlopatio. Kao što je tvrdio.

Nesuđeni je predsjednik Hrvatske, naime, kazao kako je iz Titine tvorevine 1989. otišao u Ameriku zato što mu se ta zajednica nije sviđala i da u njoj nije mogao tražiti svoju budućnost. A „istraga“, osobito ona medijska slijeva, pokazala je kako je 1985. tada mlađahni Miro(slav) bio predsjednik Komisije za kulturu OKSSO Osijek i jednom omladinskom listu dao intervju u kojem se požalio kako se strahovito malo polaže na glazbu. Slijedom čega je onda jasno zašto su Škorine pjesme i danas – osim što su domoljubne – uglavnom i sjetne.

Mesićev legendarni playback

Eh, sad... je li taj tadašnji napredni omladinac zbrisao iz bivše zajednice zato što mu zajednica nije namjeravala kupiti novu gitaru, ili, pak, zato što je osjetio kako će Srbi iz susjedstva bratstvo i jedinstvo početi raspirivati nekim drugim sredstvima?! Možda istinu doznamo tijekom kampanje čiji službeni dio počinje potkraj ovoga tjedna.

Već se, međutim, zna kako je Škoro razočarao neke svoje poklonike još iz vremena kada je pokazivao sklonost Predsjedničkim dvorima. Tada je, u njegovu srazu s Kolindom Grabar Kitarović, na njegovu stranu stao Stjepan Mesić. Neki su tvrdili da je to, u biti, neka vrsta kolegijalne solidarnosti. Jer, potkraj osamdesetih, baš kad se i osječki gitarist zaputio preko velike bare, i Mesić je pjevao po Kanadi Juru i Bobana. Nije se, doduše, mnogo kasnije - kada su ga birali za počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske -  toga nikako mogao sjetiti. A kad se sjetio, kazao je kako je samo otvarao usta.

A danas kad je otvorio usta, kazao je kako ga je Škoro razočarao i kao intelektualac i kao ozbiljan čovjek. „Valjda je i on postao jedan od onih koji život u bivšoj državi žele prikazati kao veliki problem“, veli drugi hrvatski predsjednik.

Stara je Yuga, zapravo, sama pala

Problem je, kao, uostalom, uvijek, Mesićeva vjerodostojnost. Riječ je, u biti, o junaku borbe za vlastitu bolju prošlost. Kao anegdota se pritom doima istinita priča o njegovoj knjizi. Posljednji je predsjednik SFRJ, naime, napisao autobiografski uradak Kako sam rušio Jugoslaviju. U vrijeme dok nije izlazio iz Tuđmanova šinjela, tom se knjigom rado hvalio. No kada nije uspio postati Tuđman umjesto Tuđmana za živoga prvog predsjednika, malo je redigirao naslov, pa je sad drugo izdanje naslovio Kako smo rušili Jugoslaviju. Bilo je, dakle, u tome njegovu pothvatu i suučesnika...

Ali kako život teče dalje, na kraju, kad je već bio na Pantovčaku i pripremao se u Beogradu ispričati Srbima što su okupirali Hrvatsku, osebujni je Stipe stavio konačni(?!) naslov Kako se rušila Jugoslavija.

A kad smo već došli do Beograda, treba kazati i kako je to mjesto rođenja većine zločina iz devedesetih, također postalo dio predizborne kampanje. Škoro je i to isprovocirao, najavljujući kako poslije izbora neće koalirati ni s jednom strankom koja ima ikakve veze Miloradom Pupovcem, jer je on, tvrdi (ne)suđeni Titin pionir, etnobiznismen. Koji uz to svako malo ide podno Avale po svoje mišljenje. I, jasno, etnobiznismen nije mu ostao dužan.

Štoviše, predsjednik SDSS-a tvrdi kako bi neki u gradu iz kojega su se cvijećem okićeni tenkovi zaputili ka Vukovaru, radije vidjeli Škoru u Hrvatskoj vladi, nego li njega – potencijalno doživotnog lidera Srba u Lijepoj našoj. I onda smo - konačno! - došli (i) do Domovinskog rata. Gdje Škoro, čak i u usporedbi s Pupovcem, ne stoji baš najbolje.

Ej, ko ne ljubi...

„Ja iz ove države nisam bježao ni kada se ratovalo i ginulo. I moja djeca i moja obitelj. Neki su se sklonili na sigurno, ostavivši svoj narod, vrativši se da bi svirali za svakoga. Kao što su svirali za ondašnju partiju, pa za HDZ, pa sada sviraju za ne znam koga“, analizirao je Škorin životopis “etnobiznismen“, vjerujući kako je on svoje – odsvirao.

Ma, u neku ruku, Pupovac je ovim doveo u pitanje Škorin izborni slogan Zato što volim svoje. Čak mu oduzima „mandat“ da pjeva njegovu glasovitu Sude mi, poglavito strofu:

Ej, djeco mila, vite grane moje
Poslušajte što vam govorim
Ej, ko ne ljubi i ne čuva svoje
Božjeg lica neće vidjeti.

Sve u svemu, već je i zagrijavanje za službeni dio predizborne kampanje pokazalo kako redigiranje vlastitoga  životopisa krije brojne zamke. Začudno je, međutim, da je u neke od njih, evo, upao netko tko pjeva da je istina voda duboka.