Politika i (u) SPC


Iako bi izbor patrijarha SPC-a trebao biti unutarnje pitanje vladika, ipak zbog važnosti kojega ta pozicija sa sobom nosi njihov izbor uvelike će odrediti i ekumenizam te buduću suradnju između SPC-a i Katoličke Crkve.

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Oči svekolike javnosti Zapadnog Balkan, kako se to danas moderno naziva, 18. veljače bit će uprte u Beograd, točnije u kriptu Hrama Svetog Save na Vračaru gdje će vladike Srpske Pravoslavne Crkve na Izbornom sinodu birati 46. po redu patrijarha ove autokefalne Crkve. Važan je to događaj, ne samo za vjernike Srpske Pravoslavne Crkve, nego i za cjelokupnu društveno-vjersko-političku situaciju u zemljama u kojima žive Srbi pravoslavci. Od novoga patrijarha i njegovih stavova uvelike će se formirati i javno mnijenje u Srbiji, ali i u okolnim zemljama, prije svega u Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini, poglavito u entitetu Republika Srpska.

Svjesna je toga i politička scena u Srbiji i RS-u, osobito sveprisutni i svestrani predsjednik, Aleksandar Vučić, inače novopečeni student koji je unatoč tolikim obvezama uspio s desetkom započeti svoj studij na Visokoj sportskoj školi. Iako je određeni broj satiričara u Srbiji već počeo praviti fotomontaže na kojima upravo Vučića proglašavaju novim patrijarhom to se neće dogoditi. No, to ne znači da on neće imati utjecaja ili svoga favorita kada je u pitanju čelni čovjek SPC-a.

Pripremanje terena

Da mu nije svejedno tko će biti novi patrijarhVučić je pokazivao još u posljednjim danima života preminulog Irineja. Tada je na sebe preuzeo ulogu glasnogovornika SPC-a. Zanat je to koji je ispekao u Slobino vrijeme te je izvještavao o zdravstvenom stanju patrijarha, zadnji mu bio u posjetu te u konačnici i prvi objavio kako se Irinej upokojio.

Sigurno da predsjednik ima i svoga favorita za srpski pravoslavni tron. Osobito zbog rješavanja pitanja Kosova jer će tu utjecaj i riječ patrijarha biti itekako važna, ako ne i presudna. No, trenutna pravila o izboru ne dopuštaju mu do kraja uplitanje. Naime, još 1967. na zasjedanju Sinoda SPC-a vladike su odlučile da se novi patrijarh bira tzv. „Apostolskim žrijebom“, kako bi se donekle spriječilo uplitanje politike u izbor. Tada je to bila zaštita od uplitanja komunista, a danas se takva odluka može promatrati proročkom s obzirom na Vučićevo vladanje Srbijom.

„Konklave“ u SPC-u izgledaju otprilike ovako: svaki vladika na papiru napiše ime svojeg kandidata za patrijarha; tri eparhijska arhijereja, odnosno vladike koje upravljaju određenom eparhijom barem pet godina i dobiju najveći broj glasova članova Sabora, izdvajaju se te se njihova imena pišu na papir koji se stavlja u kuvertu, a one zatim u evanđelje; nakon molitve upućene Duhu Svetomu, najstariji iguman u SPC-u izvlači kuvertu s imenom novog poglavara, koji dobiva zvanje arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog.

Šanse vladike Grigorija?

No, kada ne može do kraja utjecati na izbor budućega patrijarha Vučić može odahnuti jer od dvojice vladika koji su ga ponajviše kritizirali jedan to sigurno ne može biti – Amfilohije, koji je prije nekoliko mjeseci kao i Irinej preminuo od posljedica koronavirusa; a drugomu su šanse jako male – vladiki düseldorfskom i cijele Njemačke Grigoriju. Upravo bivši zahumsko-hercegovački i primorski episkop još u vremenu dok je stolovao u Hercegovini pokazao se izuzetno otvorenim za ekumenski i međureligijski dijalog. Njegove riječi i stavovi donijeli su novost unutar SPC-a koje kod znatnog dijela njegovih kolega vladika nisu došle s odobravanjem. Jedan je od rijetkih crkvenih dostojanstvenika koji se nije libio javno kritizirati Vučića, osobito glede pitanja njegove politike prema Kosovu. U nedavnom medijskom istupu, parafrazirano rečeno, istaknuo je potrebu političke promjene u Srbiji, što su režimski mediji pod Vučićevom kontrolom – a takvih je većina – odmah prepoznali kao najavu njegova političkog angažmana. Od tada su ga tabloidi, portali i televizije na sve moguće načine nastojali diskreditirati, a njegov istup ocijeniti nedopustivim jer se miješa u politiku. Dok im je sasvim normalno predsjednikovo miješanje u SPC. Da i sam Grigorije ne očekuje izbor za prvog čovjeka SPC-a izrekao je u intervju za Deutsche Welle prije nekoliko dana rekavši: „Pošto patrijarha predlažu i biraju episkopi – a i mi episkopi smo ljudi koji su na vlasti, a vlast sa sobom nosi i tu nesretnu dimenziju sujete – svako od nas se mora prvo zagledati u sebe i, ukoliko je to istina, otvoreno i pošteno priznati i sebi i drugima: 'Ja nisam za taj tron.' Ja u ovom trenutku mogu otvoreno i iskreno kazati: 'Ja nisam za to!'“

Budućnost ekumenizma

Iako bi izbor patrijarha SPC-a trebao biti unutarnje pitanje pravoslavnih vladika, ipak zbog važnosti koju ta pozicija sa sobom nosi njihov će izbor uvelike odrediti i ekumenizam te buduću suradnju između SPC-a i Katoličke Crkve. Neosporno je, da će kao i do sada, Katolička Crkva prije svega u Srbiji, a zatim u BiH i Hrvatskoj, itekako biti otvorena dijalogu i suradnji. Isto se može očekivati na općoj razini jer je neosporna želja pape Franje posjetiti Srbiju. Svima je jasno da unatoč i Vučićevoj želji za takvim dolaskom, to se neće ostvariti dok patrijarh ne dadne zeleno svjetlo. Do sada su odbijanje takvog zahtjeva pravdali riječima da „još nije došlo vrijeme“. Hoće li se uskoro situacija promijeniti saznat će se jako brzo.

Za istinsku suradnju u budućnosti nužno je da djelovanje i Katoličke i Pravoslavne Crkve bude prije svega u duhu evanđelja, međusobnog poštovanja i istine, a da se politika i političari što manje u to miješaju. Stoga će i sam izbor novoga patrijarha mnogo toga kazati. Od njega će, dakle, i njegovih stavova u bitnome ovisiti i ekumenski i međureligijski dijalog na području bivše Jugoslavije, a posljedično i stabilnost među državama i narodima na ovim područjima.