Piše: Josip Vajdner

Evolucijsko iskustvo naučilo je životinje plašiti se ljudi. Čak i one pri vrhu hranidbenoga lanca izbjegavaju kontakt s dvonožnim bićem uspravnoga hoda kojemu uporaba razuma omogućava superiornost i nad onima koji su fizički jači od njega. Stoga je sasvim jasno da životinje u prirodi na dolazak i prisustvo čovjeka reagiraju bijegom ili skrivanjem. No, industrijalizacija i nastanak megapolisa, pri čemu su ljudi otimali prirodna staništa animalnome svijetu, proizveli su složeniju interakciju i češće kontakte, pa je i strah kod mnogih vrsta (ostavljajući po strani domaće životinje) postao relativna kategorija. Tako je, primjerice, slika sarajevske Baščaršije kao i trgova u gradovima diljem svijeta nezamisliva bez mnoštva golubova koji su se odavno naviknuli na čovjeka do te mjere da mu smiju doći jesti iz ruke. Međutim, ne samo golubovi, sve više se uočava da se i vrane „pripitomljavaju“ postajući uobičajeni element ovdašnje užurbane svakodnevice. Unatoč činjenici da ih ljudi, zbog njihove crne boje, ali i načina hranjenja, ne simpatiziraju, ipak se navikavaju na njih. U tom mozaiku na simboličan način dade se razaznati kako se i bosanskohercegovačko društvo, polako ali sigurno, privikava na ljude „crnih“ namjera i beskrupulozno sebičnih interesa kojima je nenormalno postalo normalno.

Dok se za golubove veže pojam bezazlenosti na kojega je ukazao i sam Isus Krist, istodobno su vrane u zapadnoj kulturi zloslutni simbol koji upućuje na crnu magiju i općenito predstavlja nešto nečisto. Iako ih ima više od 120 vrsta, u Europi su poznate, i kao takve prepoznate, crna i siva vrana. Ljudi ih uglavnom ne vole zbog njihova tamnog izgleda, za uho neugodna načina glasanja – graktanja te zbog načina ishrane koji govori da su to zapravo svejedi koji se ne ustručavaju nasititi strvinom, jajima drugih vrsta, ali i mladim pticama. Ono što ih također odlikuje jest složnost unutar njihove zajednice. Ako je jedna vrana u opasnosti, mnoštvo drugih joj pritječe u pomoć sjativši se u njezinoj blizini, pri čemu će bilo koga, pa i čovjeka, napasti ako otkriju „krivca“.

Dok se za golubove veže pojam bezazlenosti na kojega je ukazao i sam Isus Krist, istodobno su vrane u zapadnoj kulturi zloslutni simbol koji upućuje na crnu magiju i općenito predstavlja nešto nečisto. Iako ih ima više od 120 vrsta, u Europi su poznate i kao takve prepoznate crna i siva vrana

Sve ovo na simboličan način čini sliku koja ocrtava kriminogene pojedince i skupine kao sastavni dio bh. društva. Zahvaljujući „interaktivnom neredu“ iz vremena posljednjega rata i poraća, oni su se „udomaćili“ te ih mnogi tretiraju kao nešto sasvim uobičajeno. Ljudske „vrane“ se sve manje boje ljudi jer su uvidjeli da im ovi neće ništa. Takvih „ptica“ ima u različitim slojevima društva i upravo bi se mogli svrstati u dvije skupine: sivi gospodarski kriminalci u najraznovrsnijem obliku i crni pseudo-religijski fanatici.

Ovi prvi, tj. sivi, vode se načelima vlastitih interesa po svaku cijenu te prilikom udruživanja i ostvarenja ciljeva ne poznaju nacionalni, vjerski, stranački ili koji drugi prefiks. Kod takvih je poštenje apstraktna kategorija, a uvažava se jedino korist. Osim već, u javnosti, poznatih kriminalaca, ovom jatu pripadaju i svakojake skupine domaćih mešetara, a na vidljivim granama se ukažu u slučajevima kakav je recimo riječ o restituciji, u komunizmu oduzete, imovine. Oni su toliko srasli s ovdašnjim društvom da ih je najčešće vrlo teško uočiti, a kamoli ih smjestiti u adekvatno stanište.

Kada se sve sagleda, razvidno je kako svakoga treba pustiti da živi, ali očito je da svako stanište nije za svakoga. Ako se vrane u potpunosti pripitome, pitanje je što će biti s drugim „pticama“

Takav slučaj nije s crnima. Oni se jasno raspoznaju i žele biti prepoznati. Riječ je o islamistima koji su se „izlegli“ iz jaja donesenih u ovaj biotop tijekom posljednjega rata, a u najvećoj mjeri pripadaju vehabijskom pokretu. Međunarodni obavještajci kažu da je takvih u BiH više od 5 000. Iz njihovih redova, kako su svojedobno navodili mediji, samo je u Siriju, u rat protiv tamošnjeg režima otišlo oko 400. Nemalen broj njih ratuje i u redovima terorista tzv. Islamske države. U BiH su se „pripitomili“ jer, osim prošlogodišnjih pokušaja gašenja „para-džemata“, nikada nisu naišli na nedvosmisleno odbacivanje iz Islamske zajednice (štoviše, bivši reis je govorio da su to „novi muslimani“), kao ni na adekvatnu akciju državnih struktura, kako je svojedobno objasnio Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma.

Kada se sve sagleda, razvidno je kako svakoga treba pustiti da živi, ali očito je da svako stanište nije za svakoga. Ako se vrane u potpunosti pripitome, pitanje je što će biti s drugim „pticama“ i koliki će nered tada nastupiti. Stoga valja ozbiljno uzeti Isusov savjet učenicima: „Budite bezazleni kao golubovi, a mudri kao zmije“ (Mt 10,16).