Prosta duša posavska


Volio je da ga doživljavaju kao tvrdog, sirovog čovjeka, a u biti imao je meku senzibilnu dušu. Prostu dušu posavsku, da parafraziram jednog drugog ravničara, Panonskog mornara, Balaševića.

Piše: Josip Vričko

Ispraćajući Staru godinu s prijateljima, Ivo Gregurević pokazao im je knjigu Rajka Grlića Nedovršena priča, koju je kanio čitati za blagdana. U temelju svega, u tom djelu glasovitoga hrvatskog redatelja, stoji igra. Život kao igra, život kao film ili film kao život. Odgovarajući na pitanje: Život ili kino? – Grlić kaže: „Ne znam. Ja sam pokušao raditi filmove, a dogodio mi se život. Nisam siguran da bih bolje prošao i da sam krenuo obrnutim putom.“

A u jednom od rijetkih intervju Gregurević, na pitanje žali li za nečim u životu i što biste danas napravili drugačije da možete ispočetka(?), glumac je izričit: „Ne bih napravio ništa drugačije. Ovo je najbolji posao kojim se mogu baviti i ne bih ništa drugo znao raditi.“ Kolege velikog glumca, komemorirajući uspomenu na njega nakon vijesti kojom je, evo, loše počela Nova godina, svjedoče kako Ivo zapravo i nije glumio. Primjerice, radeći ulogu Čaruge, tvrdi Grlić, Ivo je ispunio san dječaka iz Donje Mahale – da jednog dana jaše, puca, voli lijepe žene, da u isto vrijeme bude dobar i zao. U svako od njegovih stotinu lica, drži redatelj, bio je ugrađen dio njegova sna. Igrao se taj posavski dječak... do samog kraja. I tako mu se, baš kao i Grliću, dogodio život.

A poneki su Gregurevića smatrali čudnim. Volio je, naime, da ga doživljavaju kao tvrdog, sirovog čovjeka, a u biti imao je meku senzibilnu dušu. Prostu dušu posavsku, da, evo, parafraziram jednog drugog ravničara, Panonskog mornara, Balaševića. Dušu koja se, otrgnuta od korijena, brani koji put i grubošću, gardom. Što je, osobito u Zagrebu, kojiput nužno... Jedan drugi (veliki) Ivo (Andrić) u sličnim okolnostima, ali drugačijega habitusa, izabrao je bijeg – "tamo daleko". Nažalost...

Gregurević, zapravo, nikada nije otišao iz svoga Orašja. Svaku je prigodu koristio skoknuti do svoje Donje Mahale, gdje je, ne čekajući, da stane granatiranje obnovio rodnu kući. Nije, uostalom, čekao mir, Daytonski sporazum, da pokrene Dane hrvatskog filma, Ivin festival, s osnovnom nakanom da napokon hrvatski film bude uistinu hrvatski.

U utorak koji je pred nama, Ivo Gregurević definitivno će se vratiti doma, krug se zatvorio. Tamo gdje je sve počelo, u Donjoj Mahali, sve (ovozemaljsko) i završava. Ideja Branka Schmidta da se dekretom zabrane nove godine - 2001. umro je Fabijan Šovagović - a evo sada... nažalost zakasnila je. Dakako, potreba o pokojnicima govoriti sve najljepše, stvar je pristojnosti, predmnijeva se. A i patetika je gotovo neizbježna. Nije to, ipak, ovdje slučaj. Velika mi je, naime, čak i glumčeva želja - jer samo se jedno mjesto na svijetu zove dom - da se na kraju puta vrati tamo otkud je i krenuo. U svoju ravnicu, koju su, nažalost, devedesetih – dirali. A neki i prevarili... Iako ga je, vjerujem, čekalo mjesto u Aleji zaslužnih na zagrebačkom Mirogoju.

I, da, imao je Ivo Gregurević jednu želju. „Želim da me pamte isključivo po ulogama“, kazao je jednom prigodom. Nema dvojbe da će mu ta želja biti ispunjena, sada kada je završen Život kao igra, život kao film ili film kao život... Neka mu je laka zemlja posavska koju je toliko volio.