Protiv pandemije srpskih laži nema cjepiva


Kada Vučić govori o milijun žrtava u Jasenovcu samo zapravo svjedoči kako je dobar sin Oca srpske nacije Dobrice Ćosića, koji je još ‘61. u “Deobama” otkrio kako je laž srpski državni interes. Vučić je, dakle, mlađi sin. A Milorad Dodik – stariji.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), pandemija može nastati kada se ispune tri uvjeta: pojava bolesti koja je nova, dotada nepoznata u populaciji; uzročnici inficiraju ljude i izazivaju teške posljedice; te uzročnici se šire brzo i ostaju među ljudima. Srpski su voždovi – s obje strane mitske rijeke Drine – pokazali ovonedjeljnim istupima, Milorad Dodik u Donjoj Gradini a Aleksandar Vučić u Sremskoj Kamenici, kako je pandemija (srpske) laži ispunila tri od dva uvjeta o kojima, evo, govori WHO. Pojava ove (teške) bolesti, naime, nije nova i nipošto nije nova u populaciji.

Kada Vučić govori o milijun žrtava u Jasenovcu samo zapravo svjedoči kako je dobar sin Oca srpske nacije Dobrice Ćosića, koji je još ‘61. u Deobama otkrio kako je laž srpski državni interes. Aleksandar je, dakle, mlađi sin, a Milorad – stariji.

Mali kardinalov sat vjeronauka

Krenimo, kao što i jest red, od starijeg Ćosićeva sina. Srpski član Predsjedništva BiH nije se, istina, u Donjoj Gradini ove nedjelje bavio (lažnim) brojevima, tom starom srpskom navadom, ali to nipošto ne znači da nije bio iznimno nadahnut. “Iz straha od Jasenovca i iz želje da se ne ponovi stradanje stvorena je Republika Srpska kao sinonim te slobode”, ispalio je eresovski vožd. Čime bi Ćosić, kojega je belaj odnio 2014., bio nedvojbeno zadovoljan, budući da je sve do pred smrt tvrdio kako je Republika Srpska jedini srpski ratni plijen. I tu, začudo, nije slagao!

A zadovoljan je – štoviše! – i patrijarh srpski Irinej, jer Dodikova je izjava o Srpskoj kao “sinonimu slobode”, inspirirana njegovim govorom na Krsnu slavu i Dan RS-a, 9. siječnja 2017. „Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni s nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovljenu, blagodaću Božijom osvećenu“, pao je patrijarh u sevdah u Banjoj Luci.

Odgovorio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, održavši mu mali, ali vrlo edukativan, sat vjeronauka. „Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. A sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno", rastumačio je kardinal Vinko te glede „Božje tvorevine“, kazao: „Izjavili ste da je 'Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj'? Teško da ikome s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom. Budući da pišem u ime Biskupske konferencije BiH, neću navoditi stradanja svih ljudi, iako su ona uistinu velika, nego ću spomenuti samo nekoliko činjenica u vezi sa stradanjima Katoličke Crkve na prostorima današnje Republike Srpske napominjući da su ta stradanja bila još veća jer su se srpske oružane postrojbe, nakon Daytonskog sporazuma, morale povući s pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine koji danas pripadaju entitetu Federacije BiH.

Dopustite da Vas podsjetim na trogodišnje opsjedanje glavnoga grada BiH Sarajeva od strana bivše JNA i srpskih oružanih formacija. Sve sam to i osobno proživio zajedno sa svim građanima koji su, bez presude i krivice, kažnjeni na svakodnevno granatiranje, ubijanje iz snajpera, ranjavanje, žeđu, glad, hladnoću…

Prema crkvenim statističkim podatcima, s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika Srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140 000 katolika. Tako je npr. u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo gotovo 50 000 katolika koji su tijekom rata u golemoj većini protjerani pa ih je nakon rata ostalo tek oko tisuću.“

Ma, neka je okruglo!

A mlađi Ćosićev sin, Aleksandar u Sremskoj Kamenici, ipak, nije mogao bez brojeva; Slijedom čega se pozvao na neimenovani njemački izvor po kojemu je u Jasenovcu ubijeno milijun Srba. Do sada je raznim "vučićima" omiljeni broj bio 750 000, a, evo, sada je to aktualni predsjednik Srbije zaokružio. Kad se laže, treba lagat na veliko. I uporno! Slijedom, dakako, glasovite teze Josepha Goebbelsa kako tisuću puta ponovljena laž postaje istina. A Otac (srpske) nacije malo je prepričao toga Hitlerova pouzdanika, pa kazao: „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina“. Mislio je, dakako, Ćosić na Srbiju. Mada, „istina o Jasenovcu“, prema srpskoj se matrici širila po čitavoj bivšoj Jugoslaviji – desetljećima.

Ali prava se istina od Vardara pa do Triglava teško probijala. O čemu svjedoči povijesni fakt kako je prvo službeno prebrojavanje napravio Savezni zavod za statistiku 1964. i bilo je popisano nešto više od 59 000 žrtava Jasenovca i Stare Gradiške. U Jasenovcu je, prema tom popisu, ubijeno nešto više od 49 000, a ostalo u Staroj Gradiški. No nakon toga, tvrdi hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u intervjuu Slobodnoj Europi, netko je taj materijal spremio u ladicu te ga je tek devedesetih objavio bošnjački političar i publicist Adil Zulfikarpašić u Zürichu. Jasno, riječ je o svim žrtvama – ne, dakle, samo Srbima.

U Spomen području Jasenovac na popisu je imenom i prezimenom 83 145 žrtava. Od toga 13 166 Židova. No Goldstein vjeruje kako je židovskih žrtava oko 17 000, jer, veli, jednom broju članova židovske zajednice nije poznato mjesto stradavanja članova obitelji. Za razliku od Srba za koje se zna gdje su stradali. Srbijanski povjesničar Dragan Cvetković iz Muzeja genocida u Beogradu govori, pak, o 120 000 žrtava. Ali, nema popisa.

Kreću (li) “Dražine mošti”?!

Kako bilo, zločin u tome ustaškom logoru, kako je to, uostalom, u pismu Anti Paveliću 1943. konstatirao nadbiskup Alojzije Stepinac, sramotna je ljaga Nezavisne Države Hrvatske. Ali, doista samo te tvorevine, s kojom današnja suverena i demokratska Hrvatska nema ništa.

Međutim, opasnije od srpskog licitiranja s brojevima, njihovo je ustrajavanje na nabijanju kompleksa krivnje i hrvatskom narodu i Crkvi. Zato, primjerice, Ćosićev (mali) Mića u Donjoj Gradini, uz ino, povezuje biskupa Josipa Jurja Strossmayera s Jasenovcom?!

Apsurdno je – ma gotovo bizarno – da to dolazi iz države u kojoj je rehabilitiran Drža Mihailović i općenito četnički pokret, pa, eto, tamo daleko poštar istog dana mirovinu nosi i četnicima i partizanima. Također, uporno se pokušavaju naći đeneralove kosti kako bi se valjda onda nosile (i) „Dražine mošti“ uoči nekog, ne daj Bože, novog rata za "zajedničku državu svih Srba". Uz to, pokušava se rehabilitirati četnički vojvoda i premijer marionetske vlade Milan Nedić koji je već u kolovozu '42. riješio židovsko pitanje te je njemački general Alexander Löhr žurno referirao Hitleru: "Juden frei".         

A o odnosu Srpske Pravoslavne Crkve prema okupatoru i kvislingu Nediću svjedoči priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda iz srpnja '41.: „Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“

Laž je, veli Ćosić – uz ino i tvorac zloglasnog Memoranduma SANU platforme za ratove devedesetih – u samom biću Srbina. I tu vjerojatno ne bi trebalo više ništa dodati. Doli kako laž ma koliko puta bila ponovljena, ipak, uvijek ostaje samo laž. Ma što o tomu mislili Goebbels, Vučić, Dodik, Irinej, Ćosić... ne nužno tim redom.