Reći popu pop, a bobu...?!


Presuda australijskog Vrhovnog suda u značajnoj je mjeri i satisfakcija, utjeha zapravo i onome svećeniku iz padovanskog zatvora koji je nevin utamničen osam godina. I kojega se Sveti Otac sjetio u noći Križnog puta. Gotovo predosjećajući epilog slučaja Pell.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ovogodišnji će Uskrs ostati upamćen kao jedinstven u (novijoj) povijesti. Napose, dakako, slike pape Franje kako sam - ali nipošto ne i usamljen! - moli na, primjerice, misi Večere Gospodnje unutar prostrane, ali prazne Bazilike Sv. Petra u Vatikanu. Ili, možda još i više, prizor kada Sveti Otac, umjesto, kao prethodnici mu, ili on sam prijašnjih godina, u Koleseju, tom povijesnom stratištu prvokršćana, koraća opustjelim središnjim vatikanskim trgom.

Te impresije, potresne, upečatljive i na osobit način uzvišene, ostat će nedvojbeno u sjećanju svih Papinih suvremenika. Čak, rekao bih, i bez obzira jesu li ili, pak, ne – vjernici. Jedan, međutim, dio priče o ovogodišnjem posebnom Uskrsu ostao je u sjeni, usprkos čak i konteksta netom izrečene - preduskrsne - oslobađajuće presude kardinalu Georgeu Pellu koju je donio australijski Vrhovni sud. Naime, tekstove koji su čitani tijekom vatikanskog Križnog puta pisali su zatvorenici u padovanskom zatvoru Due Palazzi. A među njima i svećenik koji je u zatvoru proveo osam godina prije pravomoćne presude da je nevin za zločine pedofilije.

U samici 176 dana

Slijedom čega je nužno podsjetiti i na kalvariju koju je prošao australijski kardinal. Čak i prije negoli je sredinom kolovoza 2019. nepravomoćno osuđen na 6 godina zatvora zbog (navodnog) seksualnog zlostavljanja. Uz ino, Pell je u proveo 176 dana u samici i nije mu bilo dopušteno slaviti svetu misu, a tužiteljstvo je inzistiralo na suđenju u mjestu navodnog zločina -  Melburneu, gradu koji se prometnuo u središte pellfobije, još od trenutka kada je, neslužbenim ispitivanjem potkraj 2015., zapravo počeo ovaj slučaj.

A što je kulminiralo krajem lipnja 2017., kada je i službeno optužen za seksualno zlostavljanje dvojice maloljetnika sredinom 90-ih prošlog stoljeća u sakristiji melbournške katedrale.

Ne treba pritom zaboraviti kako su pojedini mediji s neskrivenim oduševljenjem dočekali „najznačajniji slučaj seksualnog zlostavljanja u povijesti Katoličke Crkve“ kako bi se obračunali s Crkvom – općenito. U toj su kampanji tako u potpuno drugom planu ostale činjenice poput, primjerice, one da se optužnica temeljila na riječi samo jednog svjedoka. A podatak kako je kardinal Pell još 1996. pokrenuo Program za pomoć žrtvama seksualnog zlostavljanja, usprkos čak i tomu što su (mu) se pojedini australijski biskupi protivili držeći kako valja pričekati, gotovo je potpuno ignoriran. Baš, uostalom, kao i fakt kako je tijekom - sad znamo! - montiranog procesa na kardinalovu zatvorsku adresu striglo više od 4 000 pisama vjerničke potpore.

Naročito je znakovit slučaj hrvatskih medija. Već nakon nepravomoćne presude kardinalu, uslijedio je (žuto)tabloidni pristup cijeloj toj priči, pa su tako stigmatizirani i oni biskupi koji su u proljeće 2015. nazočili koncelebriranoj misi povodom proslave Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Zagreba, u zagrebačkoj katedrali, koju je predvodio australijski kardinal.

Bozanić – zdesna Pellu...

Fotografije s toga događaja doimale su se - takav su dojam, naime, imale ostaviti! - kao tjeralice. A jedna je, eto, opisana (za svaki slučaj) i „prigodnim“, valjda sugestivnim, tekstom: „A na fotografijama s mise toga dana u katedrali vidi se Josip Bozanić kako sjedi Pellu zdesna“. S naglaskom, jasno, na ovom – zdesna...

Zanimljivo je stoga podsjetiti i na odnos medija, a među njima i onih koji su Pellu presudili i prije no što je uopće sjeo na optuženičku klupu, spram drugih optuženih za seksualno zlostavljanje. Tako je jedan zagrebački dnevnik samo tri dana prije oslobađajuće presude kardinalu, objavio povelik, u biti, apologetski tekst o Wooddyju Allenu, tom nekadašnjem „sjajnom igraču baseballa i pokera“. Baš se, naime, u online knjižarama pojavila autobiografska knjiga Oko ničega toga glasovitog glumca i redatelja koji se još 1992. suočio s optužbom da je seksualno zlostavljao svoju usvojenu kćer. Istina, optužba je potom odbačena, pa je Allen pet godina kasnije oženio drugu svoju posvojenicu.

„Slučaj Allen“ mirovao je do 2017., kada je ženski pokret, usred raskrinkavanja bezočnoga seksualnoga predatora, producenta Harveya Weinsteina, počeo jačati. O već pomalo zaboravljenom slučaju, iznova je svjedočila, sad već, punoljetna djevojčica, a sve na inzistiranje svoje majke, bivše redateljeve supruge Mie Farrow i njegova sina Ronana, deklariranog homoseksualca koji se, navodno sveteći se ocu na nagovor majke, iznimno angažirao i na raskrinkavanju heteroseksualnih zločina.

Nije to sve skupa naročito uznemirilo Allena. Istina, u Hollywoodu je, više-manje, postao persona non grata, ali zato mu je Europa širom otvorila vrata. U Španjolskoj upravo završava film Rifkinov festival, a donedavno je, sve do pojave koronavirusa, diljem Starog kontinenta prikazivan njegov film Jedan kišni dan u New Yorku. No, dobro – taj američki umjetnik nikada nije službeno osuđen. Na djelu je, dakle, presumpcija nevinosti, jedno od temeljnih načela suvremenog sustava ljudskih prava po kojemu je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Pa, zašto je onda kardinal Pell u javnosti, više-manje, osuđen i tijekom neslužbene istrage?!

Ovacije za pedofila-silovatelja

Još je, kao ilustracija različitih mjerila, ilustrativniji slučaj Romana Polanskog. Taj je glasoviti glumac i redatelj - te, kao i Allen, dobitnik Oscara - još 1978. priznao da je imao „nezakonit (a da kakav?!) odnos s 13-godišnjom djevojčicom“... A riječ je bila, u biti, o silovanju drogiranoga djeteta. Poslije ovoga skandala, Polanski je, uoči presude, utekao iz SAD-a i nastavio snimati u Europi.

Nije, međutim, slučaj rečene djevojčice bio jedini. I dalje ga su optuživale, uglavnom maloljetne glumice, za silovanja, zbog čega Amerika nije odustajala od zahtjeva za izručenje. Tako ga je švicarska policija 2009. uhitila te je proveo nekoliko dana u pritvoru. No ustanovljeno je da nema temelja za izručenje. A sve, čini se, dobrim dijelom zbog pritiska javnosti. Holivudske su zvijezde, nakon što je utamničen, potpisivale peticiju kojom su zahtijevale „hitno puštanje Polanskog na slobodu“. A potpisali su je među inima i Harvey Weinstein i Woody Allen.

Ovdje, budući je redatelj osobno priznao krimen, nema govora o presumpciji nevinosti... Ipak, uradak osvjedočenog silovatelja Oficir i špijun (o gotovo mitskoj aferi Dreyfs) prošle je godine u Veneciji osvojio Srebrnog lava. Jedina reakcija vezana za ovo priznanje pedofilu bila je ona Adèle Haenel, koja je, demonstrativno napuštajući dvoranu tijekom dodjeljivanja nagrada, uzviknula: „Sramota!“ A riječ je o višestruko nagrađivanoj francuskoj glumici, koja je optužila francuskog redatelja Christophea Ruggia da ju je seksualno uznemiravao od 12. godine. Ostali u dvorani, a potom i mediji, nisu mogli skriti oduševljenje novim djelom Polanskog.

Svijet u kojem živimo

To je, dakle, svijet u kojem živimo. A i Crkva je, jasno, dio toga svijeta te je onda i podložna svim ranama kojima su i ljudi podložni. No Crkva je zauzela jasan stav nulte tolerancije, o čemu svjedoči i vatikanski skup o zaštiti maloljetnika održan u veljači 2019., na kojemu je, uz ostalo, kazano i kako će Crkva ubuduće biti strožija u pogledu selekcije budućih svećenika. Jer, kako je nakon ovoga skupa kazao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup zadarski Želimir Puljić, mnogi su zalutali – to je izdaja svećeničkog zvanja.

Treba, međutim, podsjetiti i na riječi kardinala Pella nakon oslobađajuće presude: „Kako god, moje suđenje nije bilo ni referendum o Katoličkoj Crkvi niti referendum o tome kako crkvene vlasti u Australiji rješavaju zločine o pedofiliji unutar Crkve.“ Kardinal je, dakako, bio očekivano dostojanstven u ovoj pobjedi, više istine, negoli njegovoj osobnoj. Ipak njegov slučaj se prometnuo u suđenje Crkvi... pa su, uostalom, nezadovoljnici, nakon oslobađajuće presude, uz ino, i obeščašćivali crkve po Australiji.

No važnije od toga je to što je presuda australijskog Vrhovnog suda u značajnoj mjeri i satisfakcija, utjeha zapravo i onome svećeniku iz padovanskog zatvora koji je nevin utamničen osam godina. I kojega se Sveti Otac sjetio u noći Križnog puta. Gotovo predosjećajući epilog slučaja Pell.