Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Vjerojatno neponovljivom Winstonu Churchillu svašta su pripisivali, nerijetko podmetali i ono što nikada nije rekao, jer je, dakako, njegovo navodno autorstvo davalo snagu rečenomu. No taj je besmrtnik, koje ga je 100 najvećih Britanaca 2002. izabralo za najvećeg Britanca u povijesti, nedvojbeno je kazao kako Balkan proizvodi višak povijesti. A bio je taj osvjedočeni ljubitelj dobre kapljice i cigare, uz sve rečeno još i – cinik.

Nekako s proljeća

Hrvatska, koja, doduše, ne voli da ju se gura na brdoviti Balkan, ne samo da prebacuje normu živo svjedočeći Churchillov (ciničnu) tezu, već je istovremeno i neumorna u recikliranju. Poglavito – nekako s proljeća. Pa, ako je – u što, s obzirom na (sva) iskustva, čisto sumnjam! – povijest učiteljica života, onda su Hrvatska, tj. Hrvati općenito tvrdoglavi ponavljači. Svaki popravni novo – (pro)padanje.

Već u travnju, 10., naime, počne, nastavi se u, u dvije-tri, kolone u Jasenovcu malo kasnije, a kad se uđe u svibanj, tek je tad uzbudljivo – u Lijepoj našoj iznova počne Drugi svjetski rat. U Kumrovcu, prigodnim karnevalom tijekom kojega se uprizori i maskirana Ljubičica Bijela – osobno, obilježava se dan kada je iznenada u 88. uvenula ista. Potom se, nekoć na Bleiburškom polju, mjestu koje simbolizira najveću tragediju hrvatskoga naroda u XX. stoljeću, a evo ove će godine na tri lokacije, komemorirati žrtve Brozovih krvoločnih osvetnika. Nedugo poslije, nastavljaju se kumrovečke poklade. Slavi se, naime, rođendan u međuvremenu – ipak! – palog trostrukog narodnog heroja.

Prkačinove kruške i jabuke

Kako će se ove godine sve završiti, tek ćemo vidjeti. Ali, evo kako je počelo: U Splitu je 10. travnja obilježena 31. godišnjica osnivanja IX. bojne HOS-a, kojom je prigodom hrvatski sabornik, Ante Prkačin kazao kako bi se „da je Hrvatska zemlja kako Bog zapovijeda“, obilježavala (danas) i 81. obljetnica utemeljenja Nezavisne Države Hrvatske, dometnuvši kako je Crna legija bila najvrednija ustaška postrojba. Uz to, ili, tko kako voli, usput, kako bi se ekskulpirao od očekivanoga udar s lijeva, taj je nekadašnji HOS-ov general bojnik odao počast Drugoj dalmatinskoj brigadi. Nije se, veli, slagao s njihovom idejom jer su „rušili državu koju smo mi stvorili“, ali, eto, poštuje ih, jer nije nacionalist. Pošteno je priznao, miješajući, sve u svemu, (malo) kruške i jabuke.

Zanimljivo, (i) nije ova Prkačinova desetotravanjska ispovijed – čak! – ni izazvala reakcije, koliko ona izaslanika Vlade Republike Hrvatske, brigadira Matka Raosa, koji je, ne možda egzaltirano kao neusporedivi i uvijek zaneseni general Ante, konstatirao kako "ne bi bilo današnje Hrvatske da nije bilo 10. travnja 1941."  Budući da pritom nije, poput Prkačina, veličao (i) dalmatinske partizane, obruč oko Raosa počeo se stezati, a usred prijeteće ofenzive našao se i Andrej Plenković. No hrvatski se premijer vrlo vješto izvukao iz delikatne situacije, obznanivši kako više (nikada) neće slati izaslanstva u Split toga nezgodnoga nadnevka. O čemu je hrvatska javnost informirana u Jasenovcu na obilježavanju 77. godišnjice logoraškog probijana iz ustaškog koncentracijskog logora, kojom je prigodom hrvatskome premijeru društvo pravio i ex-predsjednik Stjepan Mesić, koji je svojedobno procijenio kako je Jasenovac, u biti, bio radni logor. Znakovito, predsjednika hrvatske vlade ignorirali su predstavnici Židovske zajednice, već godinama nezadovoljni što ne zabrani pozdrav "Za Dom spremni" (ZDS).

Tuđman u Lisinskom

A, zapravo, ako ćemo mak na konac, brigadir je Matko (samo) parafrazirao jedan starostavni govor prvoga hrvatskog predsjednika.

„Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavenskih velikodržavnih shvaćanja, vide u programskim ciljevima HDZ-a, ništa drugo do zahtjeve za obnovom ustaške NDH-a. Pritom zaboravljaju da NDH-a nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika – u onom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versajskoga krojila novi europski poredak – tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH-a nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika", kazao je Franjo Tuđman na Prvom općem saboru HDZ-a u Zagrebu 24. i 25. veljače 1990. u dvorani Vatroslava Lisinskog.

Jasno, u godinama koje su uslijedile i koje su iznjedrile (konačno i uistinu) neovisnu državu Hrvatsku, oni koje je Tuđman, uostalom, identificirao u Lisinskom, često su zlorabili ovaj govor. Nerijetko i za Judine škude... Na „slučaju Raos“ vidimo kako ih još ima...

Samo ZDS... u ušima!

A u Splitu je govorio i predsjednik Udruge IX. bojne HOS-a Marko Skejo, neki bi kazali i – kontroverzni. Govor je tradicionalno završio pokličem: "Za Dom spremni", ali bez mjerenja kukuruza, koji ionako u Dalmaciji rijetko uspijeva. Ovoga je puta, međutim, malo podrobnije objasnio što taj pozdrav znači. „U Domovinskom ratu za dom spremni su bili svi branitelji. Taj pozdrav nije izraz mržnje, već izraz ljubavi prema domu i hrvatskom narodu... Dok se diljem svijeta kliče 'Slava Ukrajini', zamislite da netko zabrani taj poklik? U Hrvatskoj se to događa. Jedinstven smo primjer u progonu vlastitih zaslužnika jer su bili za dom spremni“, konstatirao je Skejo.

Njegovi osporavatelji su, međutim čuli samo ono – ZDS, a Plenković, kojega hrvatska medijska ljevica svake godine u ovo doba progoni uvijek istim pitanjem: Kad će (više) zabraniti taj ustaški pozdrav (?!), obećao (im) je kako će uskoro odrezati strože kazne. Možda kako što to predlaže branitelj (trenutačno) najpoznatijeg hrvatskog udbaškog dvojca Perković & Mustač, osebujni Anto Nobilo – po 10 000 eura, uz opasku kako je „HOS bio anomalija“...

Skejina paralela

Gotovo je, međutim, nevjerojatno da je jedan, da ga sad ne reklamiramo, hrvatski novinar slijeva jedini obratio pozornost na Skejinu paralelu: "Za Dom spremni" – "Slava Ukrajini". Podsjetio je, naime, kako je Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), pod vodstvom Stepana Bandera još 1936. uzvikivala "Slava Ukrajini" uz podizanje ruke u fašističkom i nacističkom stilu. Što, usprkos činjenici kako su Banderine pristaše sudjelovale u masovnim zločinima nad Poljacima, Židovima i Rusima, 2018. postaje i službeni pozdrav ukrajinske vojske. A spomenici toga naciste danas rese (...) brojne ukrajinske gradove. Moskva, dakako, nije propustila iskoristiti tu okolnost kao argument (ili alibi) kako bi krenula u „denacifikaciju Ukrajine“.

Rečeni novinar, na moje uistinu veliko zaprepaštenje, kaže kako je neozbiljno na tako slične stvari, kao što su "Slava Ukrajini" i "Za Dom spremni", gledati na tako različite načine. I nije bio – ciničan!

U biti, sve je prilično jednostavno: Pavelić & comp. kontaminirali su stari hrvatski pozdrav, baš kao i Bandera & comp. stari ukrajinski. Hrvatski branitelji su ga 1990-ih dekontaminirali, baš kao što u ukrajinskom slučaju to čine današnji tamošnji branitelji.

Slava Domu, dakle!