Sportom protiv "starenja"


Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji je započelo 14. lipnja. Osim aktivnim sudionicima u tom planetarnom događaju, srca brže lupaju i onima koji sve prate putem medija. Osobito mladima.

Piše: Josip Vajdner

Godina 2018. po svemu sudeći – sada kada se nalazimo na njezinoj sredini – mogla bi se nazvati Godinom mladih. Njihov glas će se na osobit način moći čuti u Crkvi tijekom 15. redovne opće biskupske sinode u listopadu kada će se razmišljati na temu: Mladi, vjera i razlučivanje zvanja; u istom će mjesecu u Bosni i Hercegovini biti održani opći izbori na kojima će i mladi moći izraziti svoje stavove; a u međuvremenu od 14. lipnja do 15. srpnja 2018. u Rusiji se održava Svjetsko prvenstvo u nogometu koje na različite načine prezentira mlade naraštaje. Kroz ova tri događaja možemo prepoznati da su zastupljena tri „stožerna“ segmenta ljudskoga života: vjera, društveni angažman i razonoda. Od svega toga, razvidno je da će se mladi najlakše poistovjetiti s ovim trećim. Štoviše, možemo konstatirati da je sport (u najširem smislu shvaćeno) preuzeo mjesto religije i politike te je područje koje najlakše motivira mlada čovjeka. Odatle je nedvosmisleno da ga se mora shvaćati ozbiljno te na poseban način upozoravati one koji su u procesu odrastanja i formiranja osobnoga karaktera i identiteta na moguće opasnosti, ali i vrijednosti istoga.

A to da je sport preuzeo važnost koju je nekoć imala religija može se, između ostaloga, iščitati u činjenici da ljudima ništa nije mrsko ni teško učiniti da bi, recimo, gledali neku utakmicu. Uopće nije problem biti na kiši, suncu, vjetru ili ustati u ranu zoru kako bi pratili svoje „sportske ljubimce“. I to nije riječ o „zaluđenim pojedincima“ nego o cjelokupnim masama koje inače neće moći u tako mnogoljudnom i šarolikom obliku okupiti ništa drugo na svijetu. Iz toga se prepoznaje kako su najpopularniji ljudi upravo sportaši. Oni su u mogućnosti utjecati i na političke procese.

Da je sport preuzeo važnost koju je nekoć imala religija može se, između ostaloga, iščitati u činjenici da ljudima ništa nije mrsko ni teško učiniti da bi, recimo, gledali neku utakmicu. Uopće nije problem biti na kiši, suncu, vjetru ili ustati u ranu zoru kako bi pratili svoje „sportske ljubimce“

Tako je, primjerice, kako prenose mediji, egipatski nogometaš Mohamed Salah, koji nastupa za Liverpool, na Predsjedničkim izborima u Egiptu, održanima krajem ožujka 2018. – premda se nije natjecao – dobio oko milijun glasova (koji su, dakako, bili nevažeći). Osim toga, poznati su slučajevi sportaša koji su zbilja veoma brzo ostvarili i visoke političke pozicije, kao što su: boksački prvak Vitalij Kličko koji je sada gradonačelnik Kijeva ili legendarni nogometaš Milana George Weah koji od 22. siječnja 2018. obnaša dužnost predsjednika Liberije.  

Katolička Crkva – iako nije oduvijek bilo tako – prepoznaje važnost i ulogu sporta u ljudskom življenju. Najnoviji dokument Dikasterija za laike, obitelj i život koji je svjetlo dana ugledao 1. lipnja 2018., a govori o „kršćanskoj perspektivi sporta i osobe“, pod nazivom Dati najbolje od sebe, dolazi u pravo vrijeme. Tu se kaže: „Sport je upravo kontekst u kojemu se konkretno proživljava poziv da budemo otvorena Crkva: da ne gradimo zidove i ograde nego trgove i poljske bolnice. Više nego mnoge druge platforme, sport povezuje ugnjetavane, marginalizirane, useljenike, domaće, bogate, moćne i siromašne oko zajedničkog interesa i povremeno u zajedničkom prostoru“ (5.1).

No, osim mnogih pozitivnih elemenata koje u kontekstu sporta navodi, spominje i četiri izazova koji kao da su pisani baš za naše podneblje i baš uoči velikih sportskih događaja. Nakon što ukazuje na poniženje tijela, doping i korupcija, upozorava na fenomen gledateljstva koji može donijeti nemile plodove: „U nekim slučajevima gledatelji preziru protivničke igrače i navijače ili suce. Ovo se ponašanje može izroditi u nasilje: bilo verbalno (uzvikivanjem poruka mržnje) bilo fizičko... Pretjerano poistovjećivanje sa sportašem ili momčadi, može također pogoršati već postojeće napetosti između različitih kulturoloških, nacionalnih ili religijskih grupa. Ponekad navijač može upotrijebiti sportski događaj za širenje rasizma ili ekstremističkih ideologija“ (br. 4.3).

Sve ovo opisano moguće je vidjeti na različitim stranama svijeta. Ipak, osobito je delikatno kada se nešto takvo pojavi na prostoru koji se još uvijek nije potpuno othrvao demonskom zagrljaju krvavoga sukoba iz 1990-ih. Štoviše, mladići i djevojke koji rat uopće nisu upamtili ili su rođeni poslije njega, sada s vremena na vrijeme očituju kako su mržnju prema „drugačijemu“ naslijedili od svojih starijih. To je osobito vidljivo upravo u kontekstu „pasivnih sudionika“ sportskih događaja. Umjesto susreta, radosti i razonode, što ih omogućava gledateljska pozicija, nerijetko se doživljava sukob, mržnja i društveno opterećenje. Zbog toga mladi čovjek mora dobiti potporu na ovom području koje je sastavni dio njegova odrastanja.

Pretjerano poistovjećivanje sa sportašem ili momčadi, može također pogoršati već postojeće napetosti između različitih kulturoloških, nacionalnih ili religijskih grupa. Ponekad navijač može upotrijebiti sportski događaj za širenje rasizma ili ekstremističkih ideologija“ (br. 4.3).

Tin Ujević je tu muku i potrebu opisao u svojoj Svakidašnjoj jadikovki: „Jer meni treba moćna riječ,/jer meni treba odgovor,/i ljubav, ili sveta smrt./ Gorak je vijenac pelina,/ mračan je kalež otrova,/ ja vapim žarki ilinštak.// Jer mi je mučno biti slab,/jer mi je mučno biti sam/(kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag),/no mučno je, najmučnije/biti već star, a tako mlad!“ Sport, dakle, treba pomoći mladima da ne ostare prije vremena. Razdoblje od mjesec dana koliko traje smotra najboljih nogometnih reprezentacija svijeta u Rusiji, a koje će se uvelike pratiti i na našim prostorima, pokazat će u kojoj su mjeri mladi „ostarjeli“ – tj. preuzeli loše navike „navijanja protiv nekoga“, bez da su mladenačkim kritičkih duhom propitali i taj svijet.