Piše: Josip Vričko

Još dok je strašna vatra prijetila uništiti 850 godina staru parišku katedralu, gubio se, zapravo, njezin značaj kao crkve. Ali ne (samo) zbog požara. Novine su, naime, revno pisale kako od 17 milijuna turista što godišnje posjete francusku metropolu, njih 14 milijuna posjeti Notre-Dame.

Ini su suze lili zbog činjenice da vizura Pariza nikada više neće biti ista te tako - svjesno ili nesvjesno - crkvu sveli na motiv za razglednice, turističku atrakciju. Ili, što je osobito popularno u zadnje vrijeme atraktivan selfi.

Kad je započelo stradanje?!

Ili, kao što je to nakon pariške tragedije primijetio biskup vojni u BiH dr. Tomo Vukšić, više se žalilo za spomenikom kulture negoli za crkvom kao molitvenim prostorom. Tako je to, eto, u ovome sekulariziranom svijetu, slijedom čega se treba zapitati kada je zapravo započelo stradanje katedrale Notre-Dame?!

Mediji nakon požara izvješćuju kako je pariški nadbiskup opetovano upozoravao da se „Notre-Dame raspada“. Ali, koja korist. U posljednjih 20 godina fondovi za popravak crkava prepolovljeni su, sa 100 na 50 milijuna eura.

Država je skrb o crkvama prebacila na lokalne zajednice čije su kase prazne, nemaju, dakle, puste milijune koje bi trebalo uložiti u obnovu. I jednostavno ih - ruše. Ostavljajući, eventualno, zvonike ako turističke atrakcije. Opet, eto – razglednice…

Podsjećanje kako su se francuske vlasti oglušile o apele pariškoga nadbiskupa pa sve do najava kako će u narednih 20 do 30 godina srušiti 5 do 10 tisuća crkvi, ilustrira kako je, u biti, Francuska na drastičan način prešla put od „prvorođene kćeri“ Crkve do perjanice sekularizma.

Samo zgrada?!

Pa, evo, i kada se danas govori o tomu koliko će stajati obnova pariške katedrale, na djelu je „sekularna“ usporedba: „Obnova Notre-Dame mogla bi stajati koliko restauracija britanskog parlamenta, oko osam milijardi dolara“, kazao je za Reuters Robert Read iz londonskog osiguravatelja Hiscox.

Jasno, povijesni značaj britanskog parlamenta je golem. No, usporedba rečenoga (ipak) samo osiguravatelja koji skrbi isključivo o materijalnome,  u svome podtekstu zapravo ima nakanu crkvu svesti samo na – zgradu, građevinu.

Uostalom, čak i oni koji su ovih dana, a osobito odmah nakon požara, žalili nad zlosretnom sudbinom pariške katedrale, ponajprije su bili ganuti činjenicom da je vatra uništila i neka umjetnička djela. Neki su, potpuno smetnuvši kako je izgorio molitveni prostor, inzistirali na tomu kako je teško stradao važan spomenik kulture.

To je, dakle, taj sekularizirani svijet koji često živi, kazao bi biskup Vukšić, kao da Boga nema, pa mu molitveni prostor nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama.

A kad je ovdje već bilo govora o „najstarijoj kćeri“ Crkve, treba podsjetiti i kako je dekristijanizacija Francuske od 1789. do 1801. poslužila kao uzor progonu Crkve u komunističkim zemljama.

U kakvom se ratu nalazimo?!

A ta (današnja) Francuska, potpuno sekularizirana, uzor je, primjerice, i nekim u Hrvatskoj, koji bi odnos Crkve i države riješili prema francuskom modelu. Potpuna sekularizacija, dakle.

Neki su mediji, na tome fonu, bezobrazno karikirali upozorenje biskupa Vlade Košića, koji je s oltara, nakon požara, zavapio: „Koliko smo mi spremni za borbu s tim - možemo slobodno reći: zlim - silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?!“

O biskupovim riječi doista vrijedi razmisliti, i pritom pred očima imati sliku dima koji se uzdiže iznad Gospine crkve u Parizu, dok ljudi uokolo kleče i mole. Kao u zadnjim danima svijeta, kao što je to vidio jedan „pariški promatrač“.

Da, i vjerovati kako će, kada Notre-Dame opet bude u svome punom sjaju, iznova neki namjernik stati ispred njezina ulaza, podignuti pogled prema vrhovima tornjeva – i imati dojam kako se katedrala penje u nebo i s njim spaja.

To je put do Boga i obećanog onozemaljskog svijeta, zapisao je jedan putopisac. Prava je to slika, ali ne s razglednice, već slika živog svetišta.