Piše: Josip Vričko

Nakon što je imenovana za ministricu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković dala je nekoliko intervjua sarajevskim medijima. Što je, dakako, i logično, budući da i jest običaj da se nova šefica diplomacije na početku mandata predstavi široj javnosti. Bez obzira čak i na to što je Turković iskusna diplomatkinja koja je karijeru započela još '93. kao veleposlanica BiH u Hrvatskoj.

Dijelom vjerojatno i zbog te činjenice iz njezina životopisa a i aktualnog ozračja u našoj zemlji, novinari su novu šeficu diplomacije propitivali o odnosu te dvije zemlje, koje - voli se gotovo patetično isticati - dijeli najduža granica. Ili - bez patetike! - dvije povremeno prijateljske države. Turković je ponudila nekoliko zanimljivih odgovora.

Pismo iz 2018.

Prvo je naglasila kako nitko, dakle ni BiH ni Hrvatska, nisu birali susjede. Ali, što je tu je, te će, kaže, svaki pametan susjed i čovjek znati da BiH ostaje tu gdje jest i da ostaje nezavisna i suverena država. „Prema tome, s BiH je bolje surađivati nego je napadati“, upozorila je zapadnu susjedu, poručivši pritom kako će naša zemlja (svakako) imati prijatelje i partnere u svijetu. Mada bi voljela da to budu i oni koji su najbliži u regiji. Pa, eto, i Hrvatska, koja će, vjerujem da misli naša vanjskopolitička ministrica, također ostati tu gdje jest.

Spominjući, međutim, navodno sigurne prijatelje u svijetu, Turković je zapravo dala šlagvort za vrlo zanimljivo pitanje: Kako je ona kao donedavna veleposlanica u Kataru sklapala diplomatska prijateljstva? Zanimljivo, to pitanje niti u jednom nastupnom intervjuu novopromovirane ministrice nije postavljeno. A razlog za to bio je zapravo više nego nužan.

Naime, kako je potkraj prošle godine objavio portal Žurnal.info, 1. prosinca 2019., petnaestak dana prije službenog imenovanja u Vijeće ministara BiH, Turković je službeno, dakle kao veleposlanica BiH u Kataru, posjetila trenutačno vodećeg duhovnog vođu Muslimanske braće Jusefa El Kardawia u njegovim odajama u Dohi, čime se ministričin domaćin osobno pohvalio na twiteru. Sve sa slikom, kazali bi braća Srbi.

Nakon čega je nužno podsjetiti kako su u travnju 2018. četiri arapske zemlje dostavile bh. institucijama popis od 59 pojedinaca i organizacija povezanih s terorizmom. Pod rednim brojem 19 nalazi se El-Kardawi, koji je inače i na crvenoj tjeralici Interpola zbog „umiješanosti i pomoći u planiranim ubojstvima, pomaganju zatvorenicima da pobjegnu iz zatvora, paljevine, vandalizma i krađe“.

Brat je mio ma koji musliman bio

Taj je duhovni vođa, nakon bjekstva iz Egipta, utočište našao u Kataru, a nitko ni u kuloarima niti u diplomatskim krugovima ne dvoji kako je tadašnja veleposlanica u Dohi za ovaj kontakt imala blagoslov Bakira Izetbegovića, osvjedočenog poklonika Muslimanske braće, koji je nedugo nakon što je 2014. dobio drugi mandat bošnjačkog člana Predsjedništva BiH najsrdačnije primio u goste izaslanstvo Muslimanske braće te se s njima ponosno slikao, uz rabiju - simbol otpora protivnika vojnog udara koji je izvršen 3. srpnja 2013. u Egiptu kada je svrgnut tadašnji predsjednik Muhammed Mursi.

Slijedom čega onda treba kazati, ili, svejedno, podsjetiti kako je zajednički i najvažniji imanitelj svake varijante Muslimanske braće politički islam, a glavni cilj stvaranje država i društva isključivo na temelju islamskih načela. Pojednostavljeno, za njih je svaki musliman bilo gdje na svijetu – brat, a sukladno tomu i država i nacija izvan toga su nepostojeći.

Pa smo tako, uostalom, i u nas, od uglednih bošnjačkih intelektualaca, mogli čuti kako im je bliži brat musliman iz Malezije negoli Hrvat i(li) Srbin iz susjedstva. A i uz turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, obvezno ide – brat. Poglavito kada ga se (često i rado) sjeti Izetbegović II.

Lako ćemo za „komšiluk“

Nema dvojbe kako ga je tako, ali ne baš otvoreno i javno kao sin mu, oslovljavao i Izetbegović I., koji je još u svojoj Islamskoj deklaraciji, težeći integraciji svih muslimana, pisao kako zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. Tvrdeći u tom kontekstu kako je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Impresioniran ovovremenim turskim sultanom Erdoganom, Alija mu i jest "ostavio" Bosnu u amanet. Čak i u vrijeme kada brat Recep nije imao moć koju ima danas.

Tako sada imamo brata i, kazao bi Bakir, „našeg predsjednika“ u Ankari, a zahvaljujući sklapanju prijateljstava aktualne ministrice vanjskih poslova imamo, evo, i duhovnog vođu u Dohi. Zato valjda Biseru Turković nitko (u Sarajevu) i nije pitao zašto je (baš) neposredno prije inauguracije posjetila čovjeka (i vođu!) čija je ideologija poziv na „sveti rat“ protiv nemuslimana kao i muslimana koji ne slijede nauk Muslimanske braće.

Uz takve prijatelje i vođe, za „komšiluk“ manje-više…