Piše: Josip Vajdner

Napredak na znanstvenim poljima otkrio je i potvrdio istinu da, unatoč svemu, ne možemo razumski odgovoriti na većinu važnih pitanja. Čovjek u svojoj biti i dalje ostaje tajna. U novije, pak, vrijeme, obilježeno izvanrednim razvitkom znanosti, sve prezentnije je da je čovjek tro-komponentno biće, sazdano od: duha, duše i tijela. I za svaku sastavnicu podložnu „obolijevanjima“ postoje liječnici. Stoga vjera i razum današnjice ne bivaju u konfrontirajućem odnosu kao nekoć. Mogli bismo reći da za svakoga „ima mjesta“. Međutim, ono što dolazi u otvoreni sukob jest interpretacija tih stvarnosti u svijetu. Iz te perspektive, onda, i čovjeka se pojednostavljeno poima kao biće tijela i duše te se, na osnovu toga, otkrivaju i dva različita životna koncepta. Dok je dušobrižništvo već više-manje poznato, istovremeno u velikoj mjeri ostaje nejasno što bi obuhvaćalo ono što bismo mogli nazvati tjelobrižništvom.    

Iz sadržaja pojma dušobrižništvo doslovce nalazimo brigu za dušu. Budući da učimo kako je čovječja duša besmrtna, onda razaznajemo da je riječ o „poslu“ za vječnost. Ta vječnost ovisi o sadašnjosti, a odgovara ključnom pitanju: „Čovječe, kakav si?“, a ne (prvotno) „Tko si?“ Odatle, dolazimo do dobrih djela, ali i grijeha, uključujući i onaj „ne činjenja ništa“. Stoga plan i program dušobrižništva, u konačnici, obuhvaća sve zahvate, savjete i intervencije koje pojedinca čini boljim čovjekom – onim koji zna „zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“. Jasno je da, onda, svevremeno i sveprisutno odzvanja poziv na obraćenje, odnosno odbacivanje lošega i pristajanje uz dobro. Najjednostavniji, a istodobno i najzahtjevniji put jest put svjedočenja ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato je vrhovni zakon u ovom konceptu, ono što je Sv. Augustin, primjenjujući Isusovu zapovijed ljubavi, izrekao: „Ljubi i čini što hoćeš!“

No, da ne bismo pomislili kako koncept dušobrižništva ostaje negdje „u nebesima“, valja si posvijestiti istinu o uskrsnuću, i sukladno tomu, dostojanstvu ljudskoga tijela. Brinući se za dušu, čovjek ni u kojem obliku ne smije obezvrijediti tijelo. Ono nije zatvor duše, kako su smatrali stari Grci, nego „hram Duha Svetoga“ (usp. 1 Kor 3,16). Posvetio ga je sami Bog, utjelovljujući se u krilu jednostavne nazaretske djevojke Marije i rađajući se u priprostom ozračju betlehemske spilje. Zato nije svejedno kako se čovjek odnosi prema tjelesnoj sastavnici svoga bića. Ono što dušobrižništvo nalaže jest nužnost stavljanja naglaska na vječnost, a ne prolaznost u smislu: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8,36).  

Tjelobrižnike vode načela koristi. Na tim temeljima grade i cjelokupnu ideologiju koja u srži krije opake namjere naizgled lijepih i humanih brižljivosti. Takvi će, recimo, na sav glas vrištati o sramoti da „djeca gladuju“ dok hrvatska Vlada daje novac Crkvi u BiH „za ratu kredita“, a istodobno će Hrvatsku okvalificirati kao Hrvatistan jer su „žene zakinute za pravo na pobačaj“

Životni i filozofski koncept koji bi stajao nasuprot ovomu jest tjelobrižništvo. U prvom redu, riječ je o „poslu“ u čijem je središtu čisto ljudska logika, a proizlazi iz egzistencijalnih nagona. Ona nalaže priskrbiti si dovoljno materijalnih sredstava kako čovjek ne bi oskudijevao živeći u strahu hoće li sutra imati što jesti, piti i gdje leći. I kao takva, ova postavka nije ništa nevaljano, ali je problem što čovjekovu duhovnu kralježnicu savija prema njegovu unutarnjem egu, čineći ga, zapravo, egocentričnim. Onda je jasno kako je dominantna odlika ovoga koncepta: osobni interes, a ne nikakva briga za drugoga.

Po svemu sudeći, današnji se svijet ravna upravo ovom agendom. Tjelobrižnike vode načela koristi. Na tim temeljima grade i cjelokupnu ideologiju koja u srži krije opake namjere naizgled lijepih i humanih brižljivosti. Takvi će, recimo, na sav glas vrištati o sramoti da „djeca gladuju“ dok hrvatska Vlada daje novac Crkvi u BiH „za ratu kredita“, a istodobno će Hrvatsku okvalificirati kao Hrvatistan jer su „žene zakinute za pravo na pobačaj“. Dakako, da je riječ o „moralnoj straži“ koja će ukazati na anomalije – pa makar im i Crkva bila uzročnikom – onda bi se briga za djecu razaznavala u svim akcijama, a ne samo u onima gdje se dade ostvariti vlastiti interes. Zbog toga je u ovakvim slučajevima moguće razaznati prste tjelobrižničke logike korisnosti, a ne očitovanja ljubavi prema nekomu… Na osnovu svega, nedvosmisleno je da  budućnost čovjeka kao osobe, ali i čovječanstva u cjelini, ovisi o konačnom rezultatu borbe između tjelobrižničkoga i dušobrižničkoga koncepta života.