PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

U individualiziranom postmodernom okruženju najviše stradavaju mladi naraštaji: nemajući dovoljno životne mudrosti odvagnuti što je dobro, a što zlo, odrastaju u bešćutne individue izložene zloći svijeta odraslih, koju usvajaju, razrađuju i daju osobnu notu. I uistinu takva djeca, koja ne stasavaju u ozračju ljubavi, znaju biti okrutna. Otkrilo se to na najtužniji mogući način u tragičnim događanjima koji su početkom svibnja 2023., potresli Srbiju, ali i cijeli ovdašnji prostor.

Najprije je u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara, dječak od nepunih 14 godina ubio člana osiguranja te osam svojih kolegica i kolega, a nastavnicu i još šestero teško ranio. Zatim je u večernjim satima 4. svibnja, u selima kod Mladenovca (Dubona, Malo Orašje i Šepšin), 21-godišnji mladić ubio osmero, a 14 ljudi ranio.

Prosipanje pameti

Nakon ovih potresnih događaja najedanput su svi pametni: odjednom su mainstream mediji počeli govoriti kako živimo u bolesnom društvu, kako je ljestvica vrjednota urušena, kako su obitelji devastirane; različiti su „analitičari“ i „stručnjaci“ otkrivali pamet upućujući na moguće uzroke počevši od video-igrica preko društvenih mreža do zanemarivanja u obitelji i široj zajednici; estradne zvijezde i zvjezdice iz svijeta glume, glazbe, sporta i „starletanstva“ i ovdje su brusile svoj imidž lijući puste suze u vješto smišljenim pozama za kojekakve društvene platforme; političke su vlasti i u ovom slučaju vodile računa o biračkom tijelu predstavljajući se ili kao oni koji imaju najbolje programe – samo, eto, čekaju pogodan trenutak kada će to ljudi prepoznati, ili pak kao veliki humanisti koji su prvi kada treba iskazati sućut. Sve u svemu vidljiva je pandemija hipokrizije kao jedna od temeljnih odlika postmodernoga društva.

Zaglavljeni u spirali zla

Imajući to na umu ljudi se s pravom mogu pitati koji je izlaz i „ima li gdje koja riječ utjehe za narod“ (usp. Dj 13,15). Nema sumnje kako je najprije nužno priznati da su današnja djeca i mladi potomci jednoga naraštaja koji je, zahvaljujući njihovim precima, zaglibio u spirali zla, mržnje i laži. Ne idući dalje u prošlost, đavolske korijene može se prepoznati u vremenu Drugog svjetskog rata i na osobit način njegova poraća. Tada je na području bivše Jugoslavije jedan zločinački režim, onaj nacistički, zamijenjen, drugim zločinačkim režimom – komunizmom. I dok su zločini prvih do u tančine pretreseni, izloženi pa i politički izmanipulirani, dotle se za zlodjela ovih drugih, još uvijek ne može ni približno govoriti. Štoviše, takvo ozračje laži i zablude trajalo je pola stoljeća, a u njemu su odgajani roditelji današnjeg pokoljenja, koji su i sami nadodali svoju „mjeru zla“ u posljednjem ratu, nakon kojega su i dalje „duhovi“ ostali „lutati poljima“. Njihovim rekvizitima počinjeni su i ovi masovni zločini u Srbiji.

Mladi kao topovsko meso

S takvom baštinom zla teško je očekivati od mlada čovjeka da u jednom trenutku „ne pukne“, da se na svoj način ne obračuna sa svijetom. Poglavito što je na sve moguće načine opsjednut društvenim kondicioniranjima onih koji mu ne žele dobro. Papa Franjo će u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Christus vivit od 25. ožujka 2019. kazati kako su „mnogi od tih života izloženi trpljenju i manipulaciji“ u svijetu stalnih i brzih promjena (usp. CV 71). „Mnogi mladi su ideologizirani, instrumentalizirani i koristi ih se kao topovsko meso ili udarnu snagu da se uništi, zastraši ili ismije druge. Još je gore to što se mnogi od njih pretvaraju u pojedince zatrovane individualizmom, neprijateljski raspoložene i nepovjerljive prema svima te na taj način postaju lakim plijenom raščovječujućih ponuda i destruktivnih planova političkih skupina ili ekonomskih sila“, kazat će Papa (isto, 73) i upozoriti kako „određena vrsta oglašavanja uči ljude da budu vječno nezadovoljni i pridonosi kulturi odbacivanja u kojoj mladi na kraju postaju puki materijal 'za jednokratnu upotrebu'“ (isto, 79).

O čemu pričamo kad to rade i stariji?

To bi značilo kako bez ukazivanje na ogromnu odgovornost starijih, nije moguće ni naslutiti uzroke mladenačke destrukcije i okolnosti koje oni danas izgrađuju. Jer, uistinu je besmisleno upućivati kako su za – u konkretnom slučaju – ponašanje dječaka i mladića, koje je dovelo do masovnih ubojstava, krivi mobilni telefoni i društvene mreže kada se nerijetko događa da na njima majke i očevi „vise“ isto ili više vremena nego njihova djeca; nepošteno je upirati prstom i u raznorazne reality-je, serije i sapunice, kada su oni također postali „omiljeno štivo“ roditelja – u istoj ili većoj mjeri negoli njihove djece; glupavo je govoriti o krivici video-igrica – kada ih zasigurno nemali broj ljudi u ozbiljnim godinama igra… Krv, golotinja i svaka druga perverzija koju se promovira kroz medije masovnih komunikacija, samo su odgovor na potražnju, koju su, u pogrješno shvaćenoj slobodi, mladi preuzeli od svojih neposrednih predaka. Naprosto, bez drugačijih uzora prihvaćaju se oni „beživotni“.

Od otuđenosti do nasilja

Sve to rađa, kako će reći papa Franjo – ne samo međugeneracijskim sukobom, nego i međusobnom otuđenosti. „Katkad odrasli ne uspijevaju ili ne pokušavaju prenositi temeljne životne vrijednosti ili se ponašaju kao da su mladi, preokrećući na taj način odnos između naraštaja“ (CV 80). Pa, zar se to upravo ne vidi u činjenici da, recimo, roditelji žele postati „drugari i drugarice“ svojoj djeci koju bi, zapravo, trebali odgajati?; zar to nije prepoznatljivo u stvarnosti da dijete može iz svoje sobe istjerati majku i oca?; zar se to ne razaznaje u pošasti da je „mobitel u ruke“ rješenje za sve?

Logična posljedica toga jest odbacivanje u krugovima mladih onih koji ne zadovoljavaju nametnute kriterije: bilo da je riječ o vršnjačkom nasilju, bilo o ignoriranju. To zbilja zna biti do te mjere okrutno da je usporedivo s pojavama u životinjskom svijetu kada, primjerice, kokoši u dvorištu, vidjevši da je jedna oboljela, sve odreda je uzmu kljucati u glavu ne bi li je ubile. „Katkad bol koju osjećaju neki mladi ljudi upravo razdire dušu, to je bol koja se ne da izraziti riječima. Ti mladi mogu jedino Bogu reći da je njihovo trpljenje veliko, da im je preteško ići dalje kroz život, jer više ne vjeruju ni u koga“, detektirao je Papa (CV 77).

Odškrinuti vrata nekog svjetlijeg doba

Dao je tako prvi smjerokaz koji bi valjalo primijeniti kao odgovor, a to je: vratiti Boga među (mlade) ljude. Jer, „najgore što možemo učiniti jest primjenjivati recept duha svijeta koji se jednostavno sastoji u tome da se mlade učini neosjetljivima na sve to drugim vijestima, drugim rastresenostima, trivijalnostima“ (isto, 75). Nužni su, stoga, zajednički napori obraćenja i djelovanja na temeljima ljubavi. Toga bi ovi koji danas upravljaju svijetom morali biti svjesni, jer u protivnom prijeti realna opasnost da današnji mladi, jednoga dana kada odrastu, današnje odrasle kad onemoćaju, budu prodavali, a ne njegovali; te na kraju njihova mrtva tijela reciklirali (i za to dobili neki novac!) a ne dostojanstveno ukopavali. Potrebno je, dakle, ponuditi puteve otkrivanja smisla života: da čovjek nije stvoren zato da bi, kao hrana crvima, zatvorio hranidbeni lanac. Na tom tragu, onda, moći će se otvoriti perspektiva, kako je govorio Benedikt XVI. za „probiti zvučni zid konačnosti“. To će ujedno značiti i kraj sivila postmoderne i svjetlo novoga doba. A u slučaju da, ne daj Bože, svijet to ne uspije, nedvojbeno je kako će završiti u zatvoru nekog tamnog razdoblja. Tada će generacije tražiti račun i od današnjega naraštaja, koji uistinu ne smije ostati bljutav i bešćutan na sve ono što se događa izvan individualnih, „sobnih“ vidokruga. I tu leži njegova najveća odgovornost.