Tko (sve) mrzi Srbe i - zašto?!


Eresovski je vožd kod Inzka otkrio niske strasti, a kod Izetbegovića II. kompleks vjere pradjedovske. Ipak, nitko kao Otac nacije nije definirao srbofobiju, ali, zapravo, i abolirao taj trenutačno proskribirani dvojac srbomrzitelja.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Vjerojatno bi nedavno atestiranje Srba u izvedbi Izetbegović II. prošlo, kao i svako čudo u Bosni napaćenoj, za tri dana, ali priča je ovoga puta, ipak, dobila nastavak. I, evo nam gotovo sapunice. Turske, Bože, mi oprosti! Samo što je Bakir kazao kako, doduše, nije (baš) siguran da nema loših naroda pa anatemirao sve Srbe koji glasuju za Milorada Dodika, žurno se kvalificirao u Ćirilicu na, više-manje, opskurnu TV Happy, gdje se Milomir Marić, bolno razočaran odnosom prvog u Bošnjaka prema Srbima, sjetio jednog njegovog davnog razgovora sa Izetbegovićem I.

Piši (se) – briši (se)

„Rekao mi je Alija: 'Sine, ja sam Srbin! Do 1972. smo se pisali kao Srbi'“, svjedočio je taj beogradski novinar, nerijetki, doduše, misle i kontroverzni. Što je, u biti, nastavak, a možda čak i temelj teze eresovskog vožda kako iz izjave Izetbegovića II. izbija stoljetni kompleks konvertitstva i izdaje „koju su Izetbegovići počinili napuštajući pravoslavlje da bi spasili imovinu“.

A onda se umiješao i onaj koji se posljednjih godina inače ne miješa u svoj posao. Dakle, Valentnin Inzko. Visoki je predstavnik presavio tabak i poslao pismo predsjedniku NS RS Nedjeljku Čubriloviću u kojem traži da se oduzmu povelje kojima su još 2016. odlikovani: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Reakcije koje su uslijedile pokazale su kako je malo tko u posljednje vrijeme uspio tako homogenizirati Srbe kao ovaj (odlazeći) Austrijanac, koji se eresovske povelje tamošnjim narodnim herojima sjetio nakon više od pet godina.

Odmah čim je Čubrilović pročitao - iako nije bila na ćirilici - poruku upućenu iz Bijele kuće na Miljacki, Svi Su Se Srbi propeli na zadnje noge i udarili po autoru toga, u biti, ultimatuma. Što bi kazali, i lijevi i desni politički spektar. A sve je u konačnu osudu uobličio laktaški lola, tradicionalno biranim riječima: „Inzko je pokazao niske strasti i mržnju prema srpskom narodu, kvalificirajući ga za zločine koji su samo njemu u glavi.“

Dobar je Inzko, ma k'o džamija!

Uz niske strasti, detektirao je Dodik i druge Inzkove porive. A među njima je i kronično dodvoravanje (političkom) Sarajevu, koje - zanimljivo! - (krsni) kum Mića već dugo ne zove malim Teheranom. Jer, veli, da nije tako onda bi progovorio koju i o tomu što po Sarajevu škole i drugi objekti, a i ulice nose imena muslimana osuđenih za zločine u Drugom svjetskom ratu. Zna, priznati mu se mora, Dodik biti sugestivan. Tako mi je ova njegova opservacija u sjećanje prizvala Nenada Kecmanovića, koji je u srpskoj fotelji (ratnog) Predsjedništva sjedio dok je još Alija po zemlji hod'o. U stoljeću prošlom.

Ne krijući sreću što će Inzku (Srbi) konačno pogledati u leđa, Kecmanović misli kako je, zbog svojih bošnjačkih stavova i dužine boravka u Sarajevu, Valentin postao, poput Begove džamije, znak prepoznavanja muslimanskog grada. No taj, eto, sinonim muslimanskog Sarajeva, nije, međutim, komentirao ovaj "kompliment". Ali je zato potkraj prošlog tjedna u Oslobođenju pokušao, makar iz svoje perspektive, apsolvirati „slučaj povelja“. Utvrdio je prvo gradivo povijesnim faktom da je Narodna skupština odlikovala presuđene ratne zločince u ime naroda. A onda se (gotovo) retorički zapitao: „Zar srpski politički lideri žele da im se narod u svijetu percipira kao obožavatelj ratnih zločinaca?“ Da bi, vjerujući valjda kako će razuvjeriti Srbe u (njegove) „niske strasti“, poentirao „Srbe smatram hrabrim i čestitim narodom“. A hrabar je i Inzko, eno početkom ovoga tjedna "uslikao" se usred Laktaša?! I to u društvu s Srbinom, esdepeovcem, doduše.

Nije mu to pomoglo, titulu prvog srbofoba ne može mu nitko uzeti. Trenutačno, makar. Kako bilo, ovdje su spomenuti mnogi veliki Srbi, sa i bez povelje, pa je red na kraju, ili što bi u nas kazali k'o biber po pilavu, spomenuti i najvećeg. Štoviše, Oca nacije.

Jedan je Otac (nacije)

„Srbofobija je nova globalna ideologija mržnje. Mi, Srbi, novi smo semiti. Ustvari, mi smo metafora zločinačkog naroda. Židove, Turke, Nijemce, Ruse, Engleze, Francuze, Nizozemce, Španjolce, Portugalce... mrzili su pojedini narodi, ili nekoliko naroda, oni podčinjeni eksploatirani, poraženi u ratu. Nas mrzi više od milijardu ljudi, svi koji gledaju televiziju; nas mrze i oni koji nas ne poznaju, a mnogi koji ne znaju na kojem je kontinentu ta Srbija. Mi smo simbol zla. Mi smo sotona svijeta. Nas svijet mrzi iz plemenitih pobuda, iz sažaljenja prema stradalnicima i paćenicima od našeg zločinjenja“, pisao je Dobrica Ćosić.

Eh, sad... hoće li se Inzko ili - možda?“ - sin ex-Srbina Alije prepoznati u ovim riječima, koje ih obojicu u stanovitoj mjeri, zapravo, i aboliraju. Jer što su njih dvojica (lokalnih) srbofoba, ma koliko bili važni u Bošnjaka, u odnosu na milijardu?!