Uto, 20. Lipanj 2017. 12:43 Sarajevo
Hrvatska stvarnost s obje strane granice svjedoči o stanju koje zahtijeva puno više od vapaja jednoga Ante Bakovića. Podatci koje je prikupio UN, a prenose mediji, govore da je na kraju 2015. godine 20,4 % ljudi rođenih u Hrvatskoj živjelo izvan nje, a da čak 43,4 % rođenih u BiH, odnosno 1,6 milijuna ne živi u njoj
Piše: Josip Vajdner
Seobe naroda postoje otkad postoji i čovječanstvo. Ljudi su kroz cijelu povijest tragali za boljim uvjetima života, selili se s jednog kraja na drugi, živjeli u blagostanju ili izumirali. Ove procese neminovno su, u načelu, pratili sukobi većih ili manjih razmjera. Preživljavali su oni koji su bili snažniji i poglavito sposobniji adekvatno odgovoriti novonastalim okolnostima. U svemu tomu, fizička snaga samo je kratkoročno igrala bitnu ulogu. Ono najvažnije i dugoročno gledano presudno, odvijalo se na duhovnoj razini. Sposobnost organiziranja društva, nutarnja izgradnja zajednice i moralno zdravlje pojedinca utemeljeno na uzvišenim idealima/idejama, predstavljali su recept za kontinuitet održavanja na životu. Tu treba tražiti razloge zašto su s lica zemlje nestali mnogi narodi, poput Huna koji su imali, možda, i najveću ulogu u Velikoj seobi naroda u IV. i V. stoljeću. Hrvati su, premda ne toliko važni na povijesnoj karti svijeta, ipak uspjeli, došavši na širi prostor obala Jadranskoga mora, preživjeti sve epohalne izazove te, zakoračivši u treće tisućljeće, s ponosom reći kako su tu „od stoljeća sedmog“. Stoga si u suvremenoj seobi naroda koja poprima nove oblike, uvijek iznova i svakodnevno, moraju posvješćivati što je u temelju njihova opstanka.
Promatrajući more iskustva različitih civilizacija, na osobit način izranja povijest židovskoga naroda. Zajednica u kojoj je rođen monoteizam kao sustav vjerovanja, proživjela je mnoga teška iskušenja u svojoj povijesti, a najznačajnija od njih zabilježila je i slovom. Uistinu je zadivljujuće i inspirativno kako su tijekom 5 777 godina – koliko 2017. broji hebrejski kalendar – uspjeli nadići sve nedaće te iz svega izići snažniji i odlučniji. Starozavjetne knjige govore upravo o tomu, a tajnu uspjeha na osobit način otkriva Knjiga ponovljenog zakona. Tu se kroz tri Mojsijeva govora objašnjava da narod napreduje onda kada je vjeran Bogu, a propada kada se iznevjeri savezu sklopljenu s Jahvom na Sinaju. U tom se kontekstu ističe i nužnost dosljednoga prakticiranja monoteizma i moralne ispravnosti, pa i po cijenu života. Ova činjenica, iako danas zvuči kao poticaj na religijom nadahnut terorizam, ipak ukazuje da budućnost naroda ovisi o očuvanju ljestvice vrjednota. To je neponovljivi S. S. Kranjčević besmrtno izrekao u stihovima: „Mrijeti ti ćeš kada počneš sam/ U ideale svoje sumnjati“ (Mojsije).
Ova opomena koju je Pjesnik napisao 1893., u današnjici među Hrvatima dobiva svoje stvarne konture. Kada Crkva na to upozorava onda joj se predbacuje da se bavi samo prošlošću, da uznemiruje davno usnule duhove i da je „konzervativno nazadna“. No, činjenica je da su ideali na kojima su Hrvati rođeni kao narod, počeli bivati sustavno rušeni s dolaskom komunista na vlast 1945., a nastavljeni bivati rastakani u doba liberalističke diktature relativizma. Izumiranje zbog nerađanja, tj. negativni prirodni prirast te masovna odseljavanja, samo su posljedica porušene ljestvice vrjednota. Na sebi svojstven način to je objašnjavao nedavno preminuli vrhbosanski svećenik i usamljenik u naglašavanju demografske obnove hrvatskog naroda don Anto Baković. „Toliko je stanje teško da se može usporediti s ona četiri S. To nisu ona srpska četiri S, nego četiri hrvatska S koja se odnose na duhovnu obnovu Hrvatske: svađa, sebičnost, sumnja i srdžba. Tko će danas Hrvate odgajati u odnosu na ova četiri S?“, pisao je Anto za njegov Narod u rujnu 1999. I koliko je do kraja bio predan svome obnoviteljskom poslu svjedoči i banalna činjenica da je kada su ga, pomalo zlobno, pitali o Viagri odgovorio: „Ne znam ti ja, sine, što je to, ali ako je za više djece, onda je dobro!“
Najveća bolest razvija se u hrvatskom duhovnom tkivu. Odgovor ne može biti drugačiji nego duhovna obnova, a nju – očito je – Crkva bez sustavne pomoći države nije u stanju provesti. Zakonitosti postoje, valja nam ih iščitati i primijeniti u naše vrijeme.
Međutim, hrvatska stvarnost s obje strane granice svjedoči o stanju koje zahtijeva puno više od vapaja jednoga Ante Bakovića. Podatci koje je prikupio UN, a prenose mediji, govore da je na kraju 2015. godine 20,4 % ljudi rođenih u Hrvatskoj živjelo izvan nje, a da čak 43,4 % rođenih u BiH, odnosno 1,6 milijuna ne živi u njoj. Također, znakovito je da je Republika Hrvatska u 2017. povećala kvotu za zapošljavanje stranaca te ona iznosi 7 026 radnika. Dakle, već je došlo vrijeme uvoza radne snage i kako reče jedan poduzetnik: „Hrvatsku neće graditi Hrvati – oni su u Njemačkoj, s kvotama za uvoz iz regije smo zakasnili, pa smo sad u potrazi za radnicima u Rumunjskoj, Makedoniji, čak i Africi.“ Stoga ne treba biti previše mudar da bi se zaključilo kako se najveća bolest razvija u hrvatskom duhovnom tkivu. Odgovor ne može biti drugačiji nego duhovna obnova, a nju – očito je – Crkva bez sustavne pomoći države nije u stanju provesti. Zakonitosti postoje, valja nam ih iščitati i primijeniti u naše vrijeme. U tom smislu, vrijedna je promišljanja i opomena A. P. Čehova: „Ne samo za dvije, tri stotine godina, nego i za milijun godina, život će ostati kakav je i bio, on se ne mijenja, ostaje stalan, držeći se svojih vlastitih zakona, do kojih nama nije stalo, ili bar, kojih vi nikada nećete spoznati. Ptice selice, ždralovi na primjer, lete i lete, i ma kakve misli lutale, po njihovim glavama, visoke ili sitne, oni će isto letjeti, a neće znati zašto i kako. Oni lete i letjet će, ma kakvi se filozofi pojavili među nama; i neka filozofiraju kako ih je volja, samo neka lete…“