Vandalizam u Varešu – rušenje države BiH?

Izvarani narod koji čuva Bosnu i Hercegovinu


Poslije vandalskoga čina rušenja jarbola i krađe hrvatske zastave u Varešu, na površinu su ponovno isplivale složenosti bh. prilika, koje zahtijevaju trezven pristup i jasno detektiranje problema.

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

U trenutku kada se država Bosna i Hercegovina – nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko 23. srpnja 2021. nametnuo zakon kojim se kažnjava negiranje genocida – nalazi praktično u blokadi, i kada je politička retorika ponajprije na relaciji bošnjačkih i srpskih elita dovedena do usijanja, javnost je u ponedjeljak 27. rujna pogođena informacijom da su nepoznati počinitelji u okrilju noći, ispred župne crkve u Varešu srušili jarbol i ukrali hrvatsku zastavu. Epilog je to hajke koja se u tom srednjobosanskom gradu digla uoči patrona tamošnje župe Sv. Mihovila (29. rujna) kada se također moli i za poginule branitelje pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, čiji se spomenik nalazi u župnom dvorištu i uz kojega je ove godine bio postavljen i jarbol sa zastavom. Istu se, inače, uz papinsku, već godinama uoči župnoga goda stavljalo na pročelje crkve. I nikomu nije smetala – sve do sada.

Kao osnovni razlog poziva na skidanje barjaka detektira se da je to „zastava Herceg-Bosne“ pod kojom su također činjeni zločini. Napose, u tom kraju: zločin u muslimanskom selu Stupni Do (23.10.1993.) kada su postrojbe HVO-a ubile 38 civila i vojnika bošnjačke nacionalnosti.

Novinarska bijeda

Ako za trenutak ostavimo po strani priču o naravi zastave, ono što naprosto bode u oči jest način kako su o ovomu vandalskom činu izvijestili vodeći bošnjački mediji. Za ilustraciju je dovoljno spomenuti Oslobođenje i Avaz koji su sve okvalificirali kao „uklanjanje zastave tzv. Herceg-Bosne“.

Sama riječi „uklanjanje“ sugerira kako je postojalo nešto što se protivi zakonu i pravilima te su ga u pravnoj i civiliziranoj državi nadležne službe sklonile. Primjerice, ako netko nepropisno parkira vozilo ili ga jednostavno ostavi na ulici gdje je to zabranjeno, dolazi policija i "pauk" te ga „uklone“. No, bez obzira gdje isto bilo – taman da je uparkirano na najprometnijoj ulici – nije ga dozvoljeno ukrasti niti oštetiti.

Okvalificirati rušenje jarbola i krađu zastave s privatnoga posjeda: „uklanjanjem“, naprosto govori o bijedi novinarstva koje je u službi dnevne politike i raspirivanja međunacionalne mržnje. Riječ je, zapravo, o vandalskom činu koji nikakva uporišta nema u zakonu te za posljedicu ima unošenje razdora u i onako podijeljeno bh. društvo – što u konačnici „ide na mlin“ onim snagama koje rasturaju ovu državu.

Netrpeljivost, a ne zastava

Simptomatično je pak da je hrvatska zastava tek sada zasmetala u Varešu. Razlog, uz ostalo, očito valja tražiti u pukoj netrpeljivosti koja je rođena iz činjenice kako se nakon obrezivanja drveća uz crkvu, sada cjelokupno župno dvorište – koje je navečer i osvijetljeno – vidi sa svih strana grada. Dakle, nekomu su zasmetala hrvatska obilježja koja govore o prisutnosti Hrvata na ovome području.

Zastava uz spomenik poginulim braniteljima, pripadnicima HVO-a u župnom dvorištu, prije vandalizma

A tek je drugotna tema je li to zastava Herceg-Bosne ili Hrvata Bosne i Hercegovine. Istina je kako je crven-bijeli-plavi barjak sa stiliziranom šahovnicom okrunjenom pleterom, tijekom posljednjega rata predstavljao diskontinuitetnu cjelinu hrvatskoga naroda nazvanu Herceg-Bosna. Također je istina i da su Hrvati pod tom zastavom uslijed sukoba s Muslimanima (poslije Bošnjacima) počinili i zločine.

Međutim, ako se na toj razini rezonira onda je nužno uspostaviti adekvatnu paralelu. Danas Bošnjaci koriste bijelu zastavu s ljiljanima – koja je bila prvotno obilježje Republike Bosne i Hercegovine – kao svoju nacionalnu. Primjerice, u samom Varešu nedaleko od župne crkve nalazi se džamija ispred koje je postavljena takva. No, kao što je u jednom trenutku Armija BiH pod snažnom islamizacijom (dolaskom mudžahedina iz islamskih zemalja i uvođenjem islamskih pozdrava u službenu komunikaciju i prostorije) de facto prestala biti vojskom Bosne i Hercegovine i postala isključivo bošnjačkom, tako je i ova zastava prestala imati veze s Hrvatima – bez kojih na temelju glasovanja na referendumu (29. 02. i 1. 03.1992.) ne bi bilo ni Republike BiH. Pod tom su zastavom također počinjeni zločini nad Hrvatima – pa i u Varešu odakle je hrvatski puk protjeran. Oni poput kojekakvih sportaša koji argumentiraju kako je ovo država BiH i da se nema pravo vijoriti ikakva šahovnica, trebali bi prilikom svojih nastupa pogledati kakve ih sve zastave bodre: bijele s ljiljanima, zelene i crvene s polumjesecom, bijele s ljiljanima i polumjesecom…

I ako Hrvati ne dovode u pitanje pravo Bošnjaka na vlastita obilježja, pa ih čak i danas mogu gledati u službenim prostorijama (npr. pošta u Varešu), očito se u konkretnom slučaju radi o probuđenoj netrpeljivosti, koju su pojedinci i skupine raspirivali preko medija i društvenih mreža. Da je pravne države nedvojbeno je kako bi za to morali odgovarati pred sudom…

Četiri teške prevare

I premda svaki slučaj treba promatrati zasebno – s njegovim uzrocima i posljedicama, jasno je da bit ostaje „ispod radara“ ako se sve ne stavi u kontekst. A on kaže kako su Hrvati Bosne i Hercegovine zapravo PREVAREN NAROD. Ne ulazeći u uzroke hrvatsko-muslimanskoga rata (koji se nalaze između koncepta pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj i stvaranja islamske države na tlu BiH), valja samo podsjetiti što su sve Hrvati doživjeli od Bošnjaka – a da, Bogu hvala, nikada nisu uzvratili istom mjerom – nakon prestanka tih sukoba.  

Kao prvo: jedino su Hrvati tijekom posljednjega rata prihvatili svih šest međunarodnih mirovnih sporazuma, dok su ih većinu odbijali Srbi ili Bošnjaci (toliko o tome tko jest, a tko nije želio rat).

Zatim, Hrvati su s Bošnjacima 18. ožujka 1994. potpisali Washingtonski sporazum koji je uključivao vojni sporazum iz Splita 12. ožujka 1994. te predviđao i konfederaciju s Hrvatskom koja nikada nije ostvarena. Tada je u Federaciju BiH ugrađena i Herceg-Bosna kao hrvatska jedinica, pri čemu nitko nije spominjao udruženi zločinački pothvat i slične kategorije. Jer, zbilja je glupavo inzistirati na postavci kako je postojao „zločinački pothvat“ koji je stvarno trajao nepunu godinu dana, s time što je hrvatska strana koja ga je kao "smislila", prethodno pomagala muslimansku stranu (oružje i mudžahedini dolazili su preko Hrvatske) i pružala utočište njezinim izbjeglicama. prevara prva

Rezultat toga sporazuma jesu operacije na tlu BiH gdje su oslobođeni Jajce i jugozapadni dijelovi zemlji te stvoreni preduvjeti za Oluju koja je spasila Bihać, a što Bošnjaci i danas nemaju snage priznati! prevara druga

Na pregovore u Daytonu 1995. bošnjačka i hrvatska strana ušli su kao potpuno ravnopravni partneri te su takvima i tretirani zajedno sa Srbima. Danas to kroz izborni zakon i druga majoriziranja praktično nisu. Štoviše, Srbi koji su zbilja izvršili agresiju, kao nagradu su dobili Republiku Srpsku (etnički „očišćenu“ od hrvatskog i uvelike bošnjačkog puka) sa svim nacionalnim obilježjima koje nitko od Bošnjaka ne smije dovesti u pitanje. prevara treća

U vrijeme poraća bošnjačka je strana na sve načine opstruirala povratak prognanih Hrvata, služeći se i klasičnim terorizmom. U tom smislu dovoljno je navesti:

  • zločini na području Travnika: u Paklarevu 24. veljače 1997. ubijen Fabijan Babić (72); nedugo potom u naselju Polje pretučena i silovana starica Marija Medić (92) koja je ubrzo i preminula; u Turbetu 28. rujna 1997. ubijeni otac Luka (59) i sin Pero (27) Jezerčić, te „pod nerazjašnjenim okolnostima“ 2003. stradao i još jedan sin, Krešimir; u mjestu Nula 26. listopada 1997. ubijen Ivica Domić (30) a ranjeni njegov otac Ante i brat Zoran; 9. rujna 1997. napadnuti Vinko i Juro Jelonjić, a od zadobivenih povreda Juro je preminuo u sarajevskoj bolnici;
  • u bugojanskom kraju 1996. i 1997., minirane povratničke kuće u naselju Lug; pokušani atentati na: tadašnjeg predsjedatelja Općinskog vijeća Ivu Mršu i predsjednika Izbornog povjerenstva Stjepana Vukadina; minirani zvonici crkava u Bugojnu i u Gračanici; zabilježeno na desetine provala u hrvatske kuće koje su obnovljene;
  • teroristički napad na Mostar 18. rujna 1997. kada su islamisti Ahmed Zuhaira Handal (iz Sudana) i petorica pomagača automobil-bombom u Splitskoj ulici ispred Policijske uprave Mostar ozlijedili 29 osoba (tri policajca) te uništili 120 stanova (56 u potpunosti) i približno toliko automobila;
  • atentati na hrvatske policajce u travničkom kraju: 12. lipnja 1998. ubijeni Perica Bilić (26) i 31. srpnja 1998. Anto Valjan (24); a 9. veljače 1999. teško ranjen Vlado Stojak; 2002. teško ranjen Vlatko Vidović;
  • u Sarajevu 16. ožujka 1999. ubojstvo zamjenika ministra MUP-a BiH Joze Leutara;
  • ubojstvo obitelji Anđelić u selu Kostajnica nadomak Konjica, na Badnjak 2002., kada je vehabija Muamer Topalović ubio: Anđelka (67) i njegove kćeri Maru (47) i Zoricu (28).
  • različita maltretiranja, krađe i napade doživjeli su hrvatski povratnici u vareškom, sutješkom i fojničkom kraju;
  • ubojstvo poduzetnika Joze Kafadara 27. svibnja 2014., povratnika u župu Brajkovići kod Travnika, koje još nije razriješeno…

Razvidno je, dakle, da su pregovori koji su uključivali povratak bili neiskreni s bošnjačke strane. prevara četvrta

Rušenje države BiH

Međutim, svaki ovaj potez – računajući i posljednji u Varešu – bez obzira što je najprije bio usmjeren protiv Hrvata rušio je državu Bosnu i Hercegovinu. Jer valja imati na umu da, unatoč bahatosti koje prezentira dominantna srpska politika u BiH, opravdanja za svoje postupke nerijetko nalaze i u ponašanju Bošnjaka. Tako Srbi naprosto kažu da će sve učiniti kako ne bi doživjeli sudbinu Hrvata. I to svakim danom čine. Zato: ne bude li Hrvata nema ni BiH! I neka se nitko ne zavarava kako bi nekim novim krvavim ratom to mogao promijeniti, pa sve urediti po svom!

Bošnjaci bi pak morali biti svjesni, računajući na povijesno iskustvo, kako će im se nade vrlo brzo izjaloviti ako budu gledali prema istoku. Unatoč međusobnim lošim potezima, jedinoga pravo prijatelja imaju na zapadu – u Hrvatima. One snage koje žele opstojnost države BiH nužno je da računaju s time te učine sve kako bi osim Bošnjaka i Hrvati mogli slobodno artikulirati svoje nacionalno biće radeći zajedno za dobro svih građana ove zemlje. Stoga bi i na simboličnoj i praktičnoj razini najbolje bilo da se uz nacionalni barjak svakog pojedinog naroda (pri čemu svatko ima pravo kazati koji je to), uvijek istakne i službenu zastavu Bosne i Hercegovine – kao jednoga krova pod kojim, uvažavajući različitosti, zajedno živimo.