Počivali u miru...

Vijesti iz zemlje


Nakon što su sarajevski pioniri maleni izišli s idejom sarajevske Kuće cvijeća za Ljubičicu Bijelu, neki strahuju kako se iza toga (paklena) plana zapravo krije namjera da se istovremeno i Alija s Kovača preseli u rodni Bosanski Šamac. Uistinu, nikad mira s kumrovečkim vragolanom.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Nakon što je, usred predizborne kampanje a uoči (ponovljenih) beogradskih izbora, gradonačelnik u tehničkom mandatu Aleksandar Šepić navijestio deložiranje Ljubičice Bijele iz Kuće cvijeća u Kumrovec te (onda) instaliranje – valjda u grobove Tite i Jovanke?! – srpskih vojvoda starostavnih – Stepe Stepanovića i Živojina Mišića, uskomešala se sljedba trostrukog narodnog heroja.

U pivi je istina

Žurno se, primjerice, oglasio osječki pivar Ivan Komak, vrlo, veli, zainteresiran za projekt povratka doživotnog predsjednika kući. Pritom tome, inače (i) nogometnom meceni, nikako nije jasno kako je to – sad odjedanput! – sramota biti za Tita. (Evo, čak se i rimuje…) Ipak, ne razmišlja on (samo) ideološki, već prije svega – poslovno. Vjeruje, naime, kako bi na zagorske brege navalili pusti Kinezi, koji, drži, i dalje vole maloga Jožu. Staroga druga Velikog (im) vođe…

I, jasno, kada je o Šabanu riječ, priča ne bi bila cjelovita bez – Sarajeva, po kojemu su ranih 1990-ih nošene slike kumrovečkog vragolana usprkos tomu što je (njegova) J(N)A združena s četničkom bratijom već harala Dubrovnikom, Zadrom, Splitom i poglavito Vukovarom… Pjevalo se podno Trebevića (i): Druže Tito, samo nam se vrati….

Beogradskom je gradonačelniku oštro, umalo ne rekoh partizanski, kao sljednik prošlovjekovnih (pred)ratnih prosvjednika replicirao Nihad Uk, gotovo himnično zagalamivši: „Neće Tito ostati bez doma!“

Pionir(i) maleni…

Rodio se taj premijer Kantona Sarajevo devet godina nakon što je Ljubičica Plava iznenada uvenula u Ljubljani u 88. godini, ali ne priječi ga to govoriti u ime onih koji se diče nasljedstvom partizana. Ma, zapravo su to isti oni od kojih je u svibnju 2020. policija branila sarajevsku katedralu tijekom mise za bleiburške žrtve Brozovih zapjenjenih osvetnika. I koji, evo, preko svoga glasnogovornika Uka poručuju tamo daleko od mora: Pozdrav iz Titove za Beograd. Pritom, usprkos eto „antifašističkoj“ egzaltiranosti ne kažu gdje će to biti sarajevska Kuća cvijeća, ako onaj gore rečeni pivar ne vrati – na radost Kineza – Vrhovnog komandanta u Kumrovec.

Samo, eno, sarajevska sveprisutna gradonačelnica Benjamina Karić (nekako) vjeruje kako u Beogradu ima dovoljno antifašista koji neće dozvoliti skrnavljenje simbola antifašizma. A ako oni iznevjere, može deložirani računati na sarajevsku (zasad) neznanu lokaciju.

Narod se (ne) pita: Alija poslije Tita!

No ovaj, pozdrav iz Titove vraća nas u ne tako davnu prošlost, kada je, naime, aktualni potencijalni beskućnik – čak! – i u Sarajevu o koncu visio. Prije 20 godina – evo, dakle, malog jubileja! – pokrenuta je inicijativa o preimenovanju Titove ulice u ulicu Alije Izetbegovića. Nije, međutim, prošlo – jer sarajevski su mu poklonici ipak ljudi posebna kova. Za razliku od, dojam je, onih Alijinih. Iz toga je pak vremena ostala upamćena i prisega mlađahnog esdeaovca Tarika Dautovića. „… I Allaha mi, uradit ćemo sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarno-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta“, mudro je zborio taj vijećnik u Općinskom vijeću Općine Stari Grad pobrojivši sve ono što je (uistinu) resilo najvećega sina naših naroda i narodnosti.

Zalud, kazali bi braća Srbi, bješe to – Brozova je ulica ostala posred Sarajeva, čvrsto ka(n)o klisurina. Uz dodatak da mu je položaj dodatno učvrstio Ljiljan Zlatni, instalirajući Jožu u ulju na zid svoga kabineta u Titinoj 16. Uz to, (zlo)rabio je taj bošnjački gazija Broza u predizbornoj kampanji za lokalne izbore 2020. Njegovi su ga propagandisti reklamirali po (istočnom) Mostaru, montažom u kojoj se Jabuka sa Grane obraća "poštenom Hrvatu": "Gdje sam ja stao, ti nastavi!"

Ne da Paddy!

Bili su, ipak, uporni štovatelji „prvog predsjednika“, pa su 2005. pokušali preimenovati Međunarodni aerodrom u Sarajevu u Međunarodni aerodrom Alija Izetbegović. Nije se, međutim, to svidjelo Paddyju Ashdownu, koji je to – mogli su nekad visoki predstavnici što su htjeli – energično zabranio. (A kad smo već kod prekrštavanja, kažimo i kako je malo falilo da i taj, u najmanju ruku kontroverzni, lord dobije ulicu u „bastionu antifašizma“ – i to umjesto Stjepana Radića. Što je, zapravo, i logično: Što je sve (u)radio Hrvatima za svoga mandata, red bi bio da to okruni i – posthumno. Ali eto, nekim čudom, nije.

Ima, međutim, i onih koji strahuju kako se iza Titina sarajevskoga ukopa zapravo krije podla namjera da se istovremeno preseli i – Alija s Kovača u rodni Bosanski Šamac. „… Premještanje Titovih kostiju u Sarajevo bi za takve (Uka & comp., op.a.) bilo ravno izgradnji trećeg hrama Jugoslavije na čijem bi oltaru mogli prinositi nacionalističke žrtve, prije svega iz reda bošnjačkog naroda, te iščekivati novog mesiju koji bi ih vratio u njihov 'raj na zemlji'“, piše, primjerice, Stav – o, inače, turskom trošku, kao, valjda, dio Alijina amaneta, trenutačno ponešto (izborno) uzdrmanom Erdoganu.

Sarajevo – na sve spremno!

Neka, što se mene tiče, Alije na Kovačima… Mada, nije to baš tako jednostavno. U kolovozu 2006. u gluho doba noći Kovačima (pa i šire…) odjeknula je snažna detonacija, poslije čega je utvrđeno kako je oskvrnut mezar i teško oštećeno rahmetlijino turbe. Počinitelji nikad nisu otkriveni. A kako stvari stoje, niti neće. Stanovito su vrijeme, doduše, bile aktualne razne, često i uistinu nevjerojatne, teorije o diverzantima s Kovača, ali službeno istrga još traje… samo je za sada konstatirano kako je riječ o terorističkom napadu…

Dakle, možda bi – čak! – Alija svoj smiraj našao baš u rodnome Šamcu. Sarajevo je, kao što vidimo na slučaju Kuća cvijeća, na sve spremno.