Za Dom - dakako! - spremni


Da, Hrvatsku je branila sirotinja. Ali branila je i „elita“... A branili su je djeca i unuci (osim, po osobnom priznanju, Zorana Milanovića) ustaša i partizana. Na poziv Franje Tuđmana stali su pod stijeg(ove) Zbora narodne garde, Specijalne policije, HOS-a... i na kraju pobjedničke Hrvatske vojske. I da, bili su za dom spremni. Jer domovina se drugačije ne brani.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Krug se zapravo zatvorio u Okučanima: Jer još 2012. tadašnji je premijer Zoran Milanović u Slavoniji, opustošenoj sušom, kazao kako smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju, slučajna je država, A, evo, prošloga tjedna, na obilježavanju obljetnice vojno-redarstvene akcije Bljesak, aktualni je predsjednik napustio ovu, dijelom slavljeničku dijelom komemorativnu manifestaciju, baš tijekom intoniranja Lijepe naše. Ako je, dakle, država slučajna, onda je - logično! - i himna slučajna. A - također logično - i predsjednik.

Ne mislim pritom samo na, inače činjenicu, kako je predsjedniku „slučajne države“ nedvojbeno na ruku išao hadezeovski unutarstranački raskol, slijedom kojega Hrvatska umalo nije dobila prvog predsjednika – pjevača; Da Škoro nije (do tada) raspjevanoj Grabar Kitarović uzeo značajan broj HDZ-u svjetonazorski bliskih glasača, Milanović bi danas drugu pjesmu pjevao. Ako bi mu uopće bilo do pjesme, budući da mu privatni biznis, u koji je utekao nakon izbornog debakla 2016., i nije baš išao od ruke.

Predsjednik – ni slučajno!

Uostalom, o „slučajnosti predsjednikovanja“ kao takvoj, taj je bivši esdepeovski lider bio vrlo jasan. I to u 2014. Mariji Bistrici: "Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti. Iz više razloga, a jedan je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne mora govoriti istinu. Ne smije lagati, ali ne mora govoriti istinu“.

Jasno, ova volšebna definicija predsjedničkog mandata, sada kada Milanović i sam stoluje na čarobnome hrvatskom brijegu Pantovčaku, otvara niz pitanja. A jedno je svakako i to: mislili li on da predsjednik, ako već ne mora govoriti istinu, može govoriti – svašta! Kao što je, primjerice, u Jasenovcu, apsolvirajući „slučaj jasenovačke ploče“, nonšalantno presudio: „To treba maknuti, baciti negdje“.

Što je, dakako, bio početak incidenta koji je kulminirao završnim predsjednikovim bljeskom u Okučanima, kada je demonstrativno, teatralno prolazeći pokraj obitelji i suboraca poginulih junaka Domovinskog rata, napustio skup, zbog, kako je razumio, smišljene provokacije s majicama s natpisom „Za dom spremni“.

Kada je, međutim, riječ o „ZDS“, treba podsjetiti kako suci Odjela za prekršaje javnog reda i mira i javne sigurnosti zagrebačkog Visokog prekršajnog suda u veljači ove godine nisu uspjeli donijeti zajednički načelni stav o tomu treba li korištenje pozdrava „ZDS“ kažnjavati apsolutno uvijek bez obzira na okolnosti u kojima se koristi, ili je legitimno koristiti ga kad nije izrečen u ustaškom kontekstu, već primjerice u pjesmi Bojna Čavoglave. Ili ga, pak, treba dopustiti samo u vrlo ograničenim iznimnim okolnostima, na komemoracijama HOS-a.

ZDS ček „koronu“

Tri su sata devetero sudaca raspravljali, ali niti za jedno stajalište, zabilježile su potkraj veljače hrvatski dnevnici, nisu uspjeli dobiti većinsko mišljenje, slijedom čega će onda o ovome slučaju presuditi Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. Čim se, dakako, riješi „slučaj korona“. A, vidjeli smo, Milanović nije imao kad čekati, pa je sam presudio. Treba  zato očekivati kako će i on - baš kao jedan mu od predšasnika, Stjepan Mesić - već uskoro biti imenovan počasnim predsjednikom Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA).

U stanovitoj mjeri, naime, dijelovi životopisa ovoga predsjedničkog dvojca podudarni su; Drugi hrvatski predsjednik je početkom devedesetih po dijaspori pjevao Juru i Bobana (doduše, vadio se kasnije, na playback), a posljednji hrvatski predsjednik, sredinom kolovoza 2016., usred izborne kampanje, sjetio se djeda i (pošteno) priznao kako mu je taj očev otac bio Za dom spreman, tj. bio je ustaša. E, da bi odmah potom, na novinarsko inzistiranje da se odredi o tome pozdravu, kazao: „Fučka mi se za ZDS!“

Možda je, ipak, u kontekstu aktualnog „slučaja Okučani“ najznakovitija njegova izjava iz 2015. ''Ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnijih obitelji. A elita i bogati ostali su u uredima i sveučilištima. Ja Hrvatsku oružjem nisam branio'', rekao je, među ostalim tadašnji premijer na sastanku s predstavnicima branitelja. Što, dakako, govori o socijalnoj i emocionalnoj (pa i moralnoj) - ako ne i o općoj, u hrvatskim medijima već opjevanoj, Milanovićevoj inteligenciji.

Ništa nije slučajno

Ta je izjava, dakle, zametak onoga što smo od predsjednika doživjeli prvo u Jasenovcu, a onda u Okučanima. I teško je znati gdje će se zaustaviti. A, u biti, to tko je branio i obranio Hrvatsku i nije osobito komplicirano. I – slučajno! Da, branila je sirotinja, branila je i „elita“... a branili su je djeca i unuci (osim, po osobnom priznanju Zorana Milanovića) ustaša i partizana. Na poziv prvog predsjednika Franje Tuđmana stali su pod stijeg Zbora narodne garde, Specijalne policije, HOS-a i na koncu pobjedničke Hrvatske vojske

I da, bili su za dom spremni. Jer domovina se drugačije ne brani. I ma koliko je „ZDS“ kompromitiran za vrijeme endehazije, „lustriran“ je tijekom Domovinskog rata. Baš su hrvatski branitelji višekratno, pa i nakon Milanovićeve „oluje“ u Okučanima, naglašavali kako neće dozvoliti nikakvu ustašizaciju njihova ratnog puta '91.-'95. A to što se nekima, pa i prethodnicima aktualnog hrvatskog predsjednika, priviđaju ustaške guje, jeste hrvatski problem. I nije – slučajan!