Među sredstva društvenih priopćavanja ili, kako to danas uvriježeno kažemo – mass medije, Katolička Crkva na Drugom vatikanskom saboru, osim novina, radija i televizije, uvrstila je i film. Pokretna slika koja je na osnovu svoga izričaja zaslužila epitet „sedme umjetnosti“ te tijekom prve polovice XX. stoljeća očarala cijeli svijet, prepoznata je i kao subjekt koji svekolikome puku može donijeti mnogo blagoslova, ali i prokletstva. Od 22. ožujka 1895. kada su u Parizu braća Auguste i Louis Lumière, u nazočnosti svega 35 ljudi, na svome kinematografu prikazalifilm Izlazak radnika iz tvornice te za to zaradili 35 franaka, pa do danas kada troškovi produkcije dosežu 400 milijuna dolara, a dobit se računa skoro u milijardama, filmska je industrija pokazala svu svoju moć. Na to je Crkva upozoravala već od najranijih dana procvata ove ljudske djelatnosti, ukazujući na prednosti i opasnosti koje donosi. Štoviše, među prve dokumente koji govore o odnosu crkvenoga učiteljstva prema sredstvima društvenih priopćavanja jest, pomalo zaboravljena enciklika o filmu pape Pija XI. (1857. – 1939.). Vigilanti cura – (Budnim oprezom)koju je objelodanio 29. lipnja 1936. Kroz 80 godina od tada, dosta se toga promijenilo, ali načela i poticaji papinstva još uvijek su živi i (ne)ostvareni.

Papa u uvodu izričito spominje katoličku laičku udrugu Legiju pristojnosti osnovanu u SAD-u 1933., koja je bila posvećena prepoznavanju i suzbijanju – s aspekta američke Katoličke Crkve – neprimjerenoga sadržaja na filmu

Ono što se na prvu može uočiti čitajući ovu papinu encikliku, nastalu u godinama između dva velika svjetska rata, jest angažiranost vjernika laika u društvenoj svakodnevici. S obzirom da se filmska industrija nezadrživo razvijala ponajviše zahvaljujući tehnološkom napretku na tlu Sjedinjenih Američkih Država, tu je izniknuo i prvi katolički odgovor na izazove koje je sa sobom donio film. Tako, Papa u uvodu izričito spominje katoličku laičku udrugu Legiju pristojnosti osnovanu u SAD-u 1933., koja je bila posvećena prepoznavanju i suzbijanju – s aspekta američke Katoličke Crkve – neprimjerenoga sadržaja na filmu. Zapravo, njezino postojanje i uspjesi koje je polučila bili su izravni povod „očitovanja sveobuhvatnije naše [papine] misli s obzirom na materiju koja intimno dotiče moral i vjerski život cjelokupnog kršćanskoga naroda“.

Kroz tri poglavlja Pio XI. je najprije podsjetio na „prethodna upozorenja“ kao što su navedena, primjerice, u enciklici o kršćanskom odgoju Divini illius Magistri (1929.) da su film/kino moćna oruđa javnosti te bi mogli „biti od velike koristi za učenje i obrazovanje gdje su ispravno vođeni zdravim načelima“, ali da često, „nažalost služe kao podsticaj zlih strasti te su podređeni prljavu dobitku“. Spomenuo je i ugovor koji su direktori filmskih kuća u SAD-u potpisali u ožujku 1930. obvezavši se da neće financirati „nijedan film koji urušava moralni standard gledatelja, koji baca ljagu na prirodni zakon ili pobuđuje nasilje“, ali je istaknuo kako obećanja nisu provedena. Potom je Papa ukazao na „moć filma“ koji je postao najpopularniji oblik zabave pristupačan svim slojevima društva. Izričito je naveo koja se šteta kroz film čini dušama: „Oni su prigode za grijeh; zavode mlade ljude na put zla glorificirajući strasti; pokazuju život pod lažnim svjetlom; zamračuju ideale; uništavaju čistu ljubav, bračno uvažavanje i ljubav za obitelj. Sposobni su također stvoriti predrasude među pojedincima i nerazumijevanje među narodima, društvenim slojevima pa i cijelim rasama...“ Također je spomenuo kako dobri filmovi mogu „duboko moralno utjecati na one koji ih gledaju“.

Danas mi samo možemo konstatirati kako su se Papini strahovi navedeni u enciklici Vigilanti cura u velikoj mjeri obistinili, a u određenom obliku, moralnim sunovratom i nadišli pretpostavke.

Na kraju svoje enciklike o filmu papa Pio XI. je naveo preporuke za konkretna djela tada sveprisutnom pokretu Katoličke akcije. Istaknuo je kako bi najbolji odgovor bio u pravljenju filmova isključivo kršćanske provenijencije, ali s obzirom da zahtjevi financijske naravi to ne dozvoljavaju onda je preporučio svim biskupima svijeta „budnost“ koja će „nužno utjecati na proizvodnju svih filmova, tako da oni ne sadrže ništa štetno za religijski, moralni i društveni život“. Taj je napor, kao i djelovanje američke Legije pristojnosti, nazvao „križarskom vojnom“ te istaknuo kako bi u svim biskupijama trebali biti ustanovljeni „Nacionalni prosudbeni uredi“ koji bi svaki film pregledali i o njemu dali svoj sud: je li s katoličkog stanovišta prikladan ili ne. Preporučio je cijelom episkopatu svijeta razmjenu informacija te stalnu „mukotrpnu budnost“.

I tko zna koliko bi svijet bio pošteđen loših filmova da nije došao Drugi svjetski rat s dvije bezbožne ideologije: nacizmom i komunizmom... Danas mi samo možemo konstatirati kako su se Papini strahovi navedeni u enciklici Vigilanti cura u velikoj mjeri obistinili, a u određenom obliku, moralnim sunovratom i nadišli pretpostavke. Istina, puno toga je i dobroga posijano, no razvidno je kako su filmske mogućnosti današnjice ostale nedovoljno iskorišteno sredstvo evangelizacije.