Zašto ni(je) potrebna duhovna obnova političara?


Ima li smisla organizirati duhovne obnove za političare? Pokazuje li se na taj način sprega između Crkve i politike? Vraća li nas to u srednji vijek ili upućuje na nužni put pred izazovima trećeg tisućljeća?

Piše: Josip Vajdner

Nakon što je na poziv vrhbosanskog nadbiskupa metropolite Vinka kard. Puljića 26. ožujka u Sarajevu upriličena korizmena duhovna obnova katolika djelatnih u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti te općenito u društveno-političkom životu, mnogi su na to reagirali izrazito negativno. Štoviše, neki su se zgražali i navodili da će se „ispisati iz Crkve“, da su i crkvene i političke vođe samo „jad i bijeda“; da će „prvim autobusom za Njemačku“... Jedan je portal objavio tekst u kojemu donoseći usporedbu „lažne vijesti“ kako bi to bilo da je organizirala Islamska zajednica, uz ostalo pita: „Ako se Hrvati u BiH bore opstati kao politička nacija, zašto se naši lideri deklariraju kao prosta molitvena zajednica?“ i „Do kada će Crkva upravljati našim političarima?“

Ostavljajući osobne frustracije pojedinaca po strani i senzacionalističke težnje medija za posjećenošću tj. profitom, uistinu valja potražiti odgovore na pitanja jesu li ovakvi „kontakti“ crkvenih pastira i ljudi u politici uopće smisleni, potrebni i na kraju dozvoljeni. Miriše li sve ovo na neku srednjovjekovnu „redodržavu“ ili upućuje na nešto drugo?

U čemu leži problem?

Da bismo se upustili u raščlambu toga, valja najprije pogledati sadržaj navedenoga događaja. Kako je kardinal Vinko naznačio u pozivu, najprije su se nazočni mogli ispovjediti, onda su slavili svetu misu, te je na kraju prigodno predavanje održao dr. sc. Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Dakle, osim što su ispovjedili grijehe i Bogu se molili, poslušali su predavanje na temu Kako oblikovati etičko društvo? u kojemu je predavač govorio o savjesti, spomenuvši životne primjere i riječi Bl. Alojzija Stepinca i Benedikta XVI. te promišljao o aktualnoj situaciji.

Očito je kako je percepcija politike i, na osobit način političara, u ovdašnjem društvu izrazito negativna te iz toga proizlazi i svaki apriorni stav da je bilo kakav prisniji kontakt s njima nešto nevaljalo, odnosno: rabota koje bi se pošteni ljudi, a poglavito duhovni pastiri, trebali kloniti

Rekli bismo: ništa sporno. Štoviše!

Stoga je onda jasno da „problem“ leži u nečemu drugomu. Očito je kako je percepcija politike i, na osobit način političara, u ovdašnjem društvu izrazito negativna te iz toga proizlazi i svaki apriorni stav da je bilo kakav prisniji kontakt s njima nešto nevaljalo, odnosno: rabota koje bi se pošteni ljudi, a poglavito duhovni pastiri, trebali kloniti.

No, bosanskohercegovačka stvarnost kaže kako je čak i ova premisa na dosta klimavim nogama budući da „svi“ govore protiv političara, a „svi“ bi se htjeli baviti politikom, ući u vlast ili se barem zaposliti u državnoj instituciji. Jer kako drugačije opravdati podatak da se na posljednjim Općim izborima 7. listopada 2018. natjecalo 128 političkih subjekta (tj. 7 497 kandidata) što je u odnosu na 2014. više za 30 (2014. ih je bilo 98)? Očito da je onda društvo kolektivno bolesno.

Kršćani se trebaju baviti politikom

Međutim, sve i da prihvatimo pretpostavku kako je politika u svome ovdašnjem izričaju jedna od najgorih ljudskih djelatnosti i da su, onda, oni koji se njome bave sve odreda loši ljudi, ipak ni to nije razlog da se može opravdati stav kako se crkvene osobe s njima nemaju što „družiti“.

Podsjećanja radi valja navesti da Crkva već stoljećima osigurava duhovnu skrb za „najlošije slojeve društva“ kao što su: okorjeli kriminalci, ubojice, razvratnici...

Ako, primjerice, svećenik ode ispovijedati, slaviti misu i održati nagovor zatvorenicima među kojima su oni koji su ubili svoje roditelji ili svoju djecu, znači li to da on čini nešto loše ili je to pak pokazatelj nečega drugoga?

Jasno je da su katolici koji se bave politikom – pa makar bili samo kršteni – također dio Crkve te ih se kao takve treba promatrati. Štoviše, crkveni su oci na II. vatikanskom saboru političko zvanje ocrtali kao „teško, ali ujedno i vrlo plemenito“ (usp. Gaudium et spes, br 75).

I, kako je u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Christifideles laici (1988.) istaknuo sveti papa Ivan Pavao II. „vjernici laici ne mogu se nipošto odreći sudjelovanja u 'politici' to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općega dobra“ (br. 42)

Kakav je pojedinac takva će biti i politika

Stoga je za ovu ljudsku djelatnost nužno odgajati: kako one koji će se njome aktivno baviti (kao političari) tako i one koji će ju – najšire rečeno – pasivno osjećati (kao birači). Dakle, više je nego očito da i naše društvo vapi za građanskim i političkim odgojem (usp. GS 75).

Ono pak što se i ovdje pokazuje jest istinitost da ne znati kako „čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala“ (Katekizam Katoličke Crkve br. 407).

Zato je uistinu ne samo potrebno nego i nužno na osobit način kada je riječ o politici i političarima nastojati odgajati savjest – odnosno srce – kako bi se kršćanske vrjednote, kao temelji pravednoga svijeta unosili u društvo.  

A put do toga nije apstraktno prebacivanje krivice na nekoga drugoga ili sotoniziranje onih koji obavljaju taj posao nego doprinositi da svaki pojedinac koji se tim poslom bavi bude što bolji čovjek, jer zbilja „nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i o granicama javne vlasti“ (usp. GS 73).

Između ostaloga, korizmena duhovna obnova jedan je od putova toga kultiviranja, kojega su potrebni ne samo političari, nego ljudi svih staleža i dobi.

Kako se u enciklici Sollicitudo rei socialis (1987.) izrazio Sv. Ivan Pavao II., vjernici laici su dužni „prožimati vremenite stvarnosti kršćanskim zalaganjem i u tom pokazivati da su svjedoci i djelatnici mira i pravde“

Na kraju krajeva, nije nepoznanica da Crkva upriličuje duhovne obnove za pojedine skupine kao što su: mladi, redovnice, svećenici, sjemeništarci, studenti, zdravstveni djelatnici, prosvjetni radnici, vojnici...

Komunistički je tražiti da Crkva šuti

Od vremena komunizma javnost je naviknula da se kršćani drže po strani. I koliko jedno društvo napreduje u odmaku od takve ideologije toliko i ima razvijenu svijest da Crkva nisu samo papa, biskupi, svećenici i časne sestre. Na tom tragu, recimo, u Hrvatskoj već postoji nekolicina katoličkih udruga kojima su laici na čelu i čiji se glas itekako čuje. U Bosni i Hercegovini to još uvijek nije takav slučaj. Međutim, kako se u enciklici Sollicitudo rei socialis (1987.) izrazio Sv. Ivan Pavao II., vjernici laici su dužni „prožimati vremenite stvarnosti kršćanskim zalaganjem i u tom pokazivati da su svjedoci i djelatnici mira i pravde“ (usp. KKC 2442).

To istodobno ne znači kako bi idealno bilo da predsjednici država budu biskupi, a njihovi premijeri i ministri – svećenici i časne sestre. Stoga i crkveni nauk jasno ističe autonomiju političke zajednice i Crkve naglašavajući da trebaju težiti „zdravoj međusobnoj suradnji“ (usp. GS 76).

Ovo se izričito spominje u Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu – dokumentu kojega je 21. studenoga 2002. odobrio papa Wojtyla, a pripremio ga je tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere Joseph kard. Raztinger, kasnije papa Benedikt XVI. „Bilo bi pogrešno pomiješati pravu autonomiju koju katolici mogu imati u političkom životu s prihvaćanjem načela koja ne uzimaju u obzir moralni i društveni nauk Crkve. Svojim miješanjem u to područje crkveno Učiteljstvo ne želi vršiti političku vlast ili ukinuti slobodu mišljenja katolika u vremenitim pitanjima. No, ono želi – što je i jest njegova vlastita zadaća – poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu da njihovo djelovanje bude uvije u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra“ kaže se u br. 6 ove Note.

„Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok!“ (Br 11,29)

S obzirom na diktaturu relativizma i globalnu pošast individualizma, očito je kako će od ovakvoga oblikovanja javnosti, napose politike ovisiti budućnost svijeta. Zato, kamo sreće da se crkveni pastiri i političari što više susreću na duhovnim obnovama, svetim misama i liturgijskim činima, a što manje onda kada jedni druge nastoje iskoristiti poput: dobivanja donacija iz državnih institucija ili prikupljanja glasova na crkvenim skupovima i svečanostima.

Koliko će od svega biti koristi mogao bi svatko ponaosob – da ne budemo licemjerni – kazati iz svoga iskustva. No, jedno je istina: ako se ne posije ne može se tražiti uroda! Ili kako bi narod rekao: „Bez obzira što nema puno učinka sepetom vodu zahvaćati – ipak se barem sepet očiti.“

Umjesto zaključka neka posluži scena iz prolaska Izraelaca kroz pustinju. Nakon kuknjave za „egipatskim loncima“, svakovrsnoga jadikovanja i postavljanja upravitelja, Jahve s Mojsija uzeo od Duha koji bijaše na njemu te ga dao izabranim starješinama. Između ostalih Duh je počinuo na izvjesnima „Eldadu i Medadu“ koji onda uzeše prorokovati. Neki su tražili od Mojsija da ih ušutka, a on im reče: „Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!“ (usp. Br 11,29).