Piše: Josip Vajdner

Vrijeme godišnjih odmora uvijek čovjeku preporuča odahnuti od svakodnevnih poslova i obveza i predati se lagodnijem životnom ritmu i razonodi. I toj se životnoj izmjeni nitko ne opire. Štoviše, mnogi će kazati kako se brzo naviknu na ljenčarenje u debeloj hladovini ili negdje blizu vode, pa vraćanje uobičajenim poslovima žele odgoditi koliko god je moguće. Dakle, ono što je ugodno vrlo lako se prihvaća. No, postoje stvarnosti i promjene koje su daleko ozbiljnije od odlazaka i dolazaka s godišnjih odmora. One iziskuju puno dublje i nutarnje i vanjske pripreme. Takve su promjene svećenika na župama. Odlazak župnika koji je već srastao s narodom predstavlja svojevrsnu traumu i za njega i za povjerene mu vjernike. Zbog toga se mnogi pitaju zašto župnici moraju otići i prema kakvom se redoslijedu mijenjaju? Postoji li točno utvrđeno razdoblje nakon kojeg jedan odlazi a drugi dolazi?

Kada se o ovomu počne govoriti uglavnom je običnom puku, koji je zavolio svećenika, kriv biskup kao onaj koji inicira premještaj. Nije rijedak slučaj da mu se i pismenim putem obrate zahtijevajući ostanak njihova dosadašnjega župnika. Ipak, takve se stvari sve rjeđe događaju, a ovise prvenstveno o dotičnom svećeniku kojega se tiče premještaj. Ako on adekvatno obrazloži narodu razloge i narav ovakvih procesa onda to ide puno lakše. Bez obzira što je tijekom školovanja na teoretskoj razini upoznao ekleziološku univerzalnost prema kojoj je Katolička Crkva uistinu sveopća, svećeniku je nužno to isto iskusiti i u praksi. Kada tu dimenziju dokuči onda će lakše pripremiti i sebe i narod na rastanke. Ipak, i svećenik je samo čovjek – bez obzira što neki misle da nije. I za njega vrijede prirodne zakonitosti ljudskog bića, pa je normalno da odlazeći sa župe i zaplače, da se možda osjeća povrijeđenim; da si postavlja pitanja… Jer da bi se nešto dobro radilo to se mora voljeti, a kada se voli neminovno je određenim se dijelom za to i emocionalno vezati. Ali emocije ne smiju prevladati i biti ispred temeljnog svećenikova poziva: naviještati Kristovo Evanđelje.

Vrijeme nakon kojeg biskup premješta svećenika sa župe imenujući ga na neku drugu službu ili župu nije fiksno određeno. Zakonik kanonskoga prava izričito kaže: „Potrebno je da župnik ima stalnost u službi i zato neka se imenuje na neodređeno vrijeme; dijecezanski biskup može ga imenovati na određeno vrijeme, ako je to odlukom dopustila biskupska konferencija“ (kanon 522)

Hijerarhijsko je uređenje Crkve takvo da je biskup, na području povjerene mu biskupije, odgovoran za sve. U kontekstu govora o župama i premještajima župnika on ima glavnu riječ. Ipak, Crkva preporuča biskupima savjetovati se i razgovarati sa svećenicima o „stvarima koje se tiču potreba dušobrižništva i dobra biskupije“ (PO 7). U BiH je to sada već dobrano ustaljeno, ali početci obnove redovite crkvene hijerarhije (1882.) nakon turskog vremena, svjedoče o poteškoćama na koje je nailazio sluga Božji nadbiskup Josip Stadler. Biskupova vlast, koja je na kršćanskom Zapadu bila neupitna, ovdje je često osporavana. Čak ni Sveta Stolica, računajući na goleme zasluge redovnika franjevaca za očuvanje makar minimuma katoličke vjere u Bosni, nije izričito pozitivno odgovorila na sve njegove zahtjeve. No, kako bilo da bilo, danas netko – svejedno je li riječ o dijecezanskim ili o redovničkim svećenicima – može postati župnik ili župni vikar samo ako to odobri biskup. Ipak, prava su redovnika da oni predlažu, a biskup (ne)potvrđuje imenovanje, ne miješajući se u njihovo unutarnje ustrojstvo. Tako su i redovnici „podložni vlasti mjesnih ordinarija u onomu što se odnosi na izvršavanje javnog bogoštovlja“ (CD 35).

Vrijeme nakon kojeg biskup premješta svećenika sa župe imenujući ga na neku drugu službu ili župu nije fiksno određeno. Zakonik kanonskoga prava izričito kaže: „Potrebno je da župnik ima stalnost u službi i zato neka se imenuje na neodređeno vrijeme; dijecezanski biskup može ga imenovati na određeno vrijeme, ako je to odlukom dopustila biskupska konferencija“ (kanon 522). Ova neodređena „stalnost“ može biti godinu, dvije, deset ili 20… koliko biskup odredi, ali u našim krajevima često ne prelazi 10 godina. U svakom slučaju, promjena, iako nerijetko bolna, jest korisna. Ako je župnik bio dobar to će koristiti vjernicima kamo ide, a ako nije uspijevao naći „zajednički jezik“ s narodom onda je to dobro za ove od kojih odlazi. Osnovno načelo koje je i vrhovni zakon jest spasenja duša (usp. kanon 1752). U tome neće biti problema ako se i svećenička i biskupska služba shvati uistinu kao služenje, a ne gospodarenje. A sve su promjene, kako reče francuski književnik i nobelovac Anatole France, „tužne, čak i one koje najviše želimo, jer ono što ostavljamo, to je dio nas samih; treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi“.