Piše: Josip Vajdner

Aktualna svakodnevica Bosne i Hercegovine kaže kako od četiri službena državna praznika barem dva nisu priznata na cijelom prostoru zemlje. Dan neovisnosti (1. ožujka) i Dan državnosti (25. studenoga) ne obilježavaju se u dijelu koji se zove Republika Srpska, a uz to i Nova godina (1. i 2. siječnja) ima svoj „dodatak“ u: „pravoslavnoj“ Novoj godini tj. 1. siječnja prema Julijanskom kalendaru ili pak, na drugoj strani, 1. Muharrema kod muslimana prema Hidžretskoj novoj godini. Uglavnom, samo se Praznik rada – Prvi maj (1. svibnja) uredno obilježava neradno.

Osim, nedaća uvjetovanih posljednjim ratom iz 1990-ih, te nadnevaka i imena koji su odatle proizišli a nečijoj „istini“ ne odgovaraju, ovo podneblje baštini i nesretnu sudbinu komunističke prošlosti s kojom – u načelu zbog nedostatka očitijih znakova bolje budućnosti – još uvijek nismo raščistili. Ilustrativan i pun simbolike jest primjer glavnoga grada – Sarajeva koji svoj Dan obilježava 6. aprila (travnja) te tako i nazivlje svoju najznačajniju nagradu koju dodjeljuje zaslužnim pojedincima.

Normalan svijet osudio je komunizam

Rečeni nadnevak referira se na godinu 1945. kada je na taj dan pao jedan zločinački režim u vidu fašizma i bratskog mu nacizma, a uspostavljen drugi zločinački sustav u liku i nedjelu komunizma.

No, u Bosni i Hercegovini mnogi još nisu progledali i shvatili da je komunizam uistinu bio, ne samo bezbožni nego i nečovječni sustav. Zato i danas postoje ulice koje nose imena komunističkih zločinaca, a u prvom redu Josipa Broza Tita.  

Ipak, na svu sreću, vrijednost istine se ne umanjuje time što netko zatvara oči da ju ne vidi ili zatiskuje uši da ne čuje o njoj.

Ujedinjena Europa kojoj i BiH deklarativno teži, jasno i glasno, uz nacizam i fašizam, osudila je i komunizam.

O tomu govori Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 od 25. siječnja 2006. u kojoj se ističe potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima;

Zatim, Praška deklaracija o savjesti Europe i komunizmu od 3. lipnja 2008. koja je urodila Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i komunizma, a kojega su 23. rujna 2008. izglasali članovi Europskog parlamenta, i obilježava se svake godine 23. kolovoza;

Nadalje, Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. koja to sve na određeni način objedinjuje; te, recimo, Praška deklaracija o zločinima komunizma od 25. veljače 2010.

Katolička Crkva osudila je komunizam, kroz negativan stav prema socijalizmu, još u enciklici pape Leona XIII. Rerum novarum od 15. svibnja 1891.

Izrijekom je to 1937. učinio Pio XI. enciklikom Divini Redemptoris; a i Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. u broju 2425 kaže da je Crkva „odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s 'komunizmom' ili 'socijalizmom'“.

Komunistički pogrom Katoličke Crkve u BiH

Da bi se stekla jasnija slika zašto sav normalan svijet na istu ravan zločina stavlja komunizam s nacizmom i fašizmom, ne treba ići nigdje daleko. Svjedočanstva su svuda oko nas. Katolici ih na osobit način mogu iščitati u životima svoje dvojice blaženika: zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca i istarskog svećenika Miroslava Bulešića koji su u vremenu nakon II. svjetskog rata stradali od te ideologije.

– I ne samo oni...

O 663 žrtve koje je u vidu stradanja sjemeništaraca, bogoslova, časne braće, časnih sestara, svećenika i biskupa podnijela Crkva u Hrvata tijekom II. svjetskog rata i poraća, na 1 100 stranica progovorio je 2007., Hrvatski martirologij XX. stoljeća autora vrhbosanskog svećenika Ante Bakovića.

– I ne samo u hrvatskom narodu...

Značajan dio toga zabilježio je profesor povijesti na rimskoj Gregoriani Jan Mikrut u svojoj knjizi Svjedoci vjere. Osobna i kolektivna iskustva katolika u srednjoistočnoj Europi pod komunističkim režimom, čiji je predstavljač 2017. bio i vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić.   

Biskup Tomo se, između ostaloga, bavio upravo ovom tematikom te našao da je „između 1941. i 1952. godine, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih i poratnih događanja, smrtno stradao čak 161 katolički svećenik iz BiH. A kad se gubitci svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjolučka biskupija izgubila čak 41,93% svojih svećenika, Mostarska i Trebinjska 40%, hercegovački franjevci 36,77%, bosanski franjevci 24,27%, Vrhbosanska nadbiskupija 21,95% i trapisti 5%“ (usp. Katolički tjednik br. 14/2006, str. 20-21).

Analizom je mons. Vukšić utvrdio da su „partizani za vrijeme rata i komunisti poslije njega prouzročili čak 81% spomenutih svećeničkih smrti, tj. 130 od 161. Četnici su ih ubili 10 (6%), od tifusa ih je umrlo 16 (10%), dok je ostalih 5 (3%) stradalo tako da je jednoga na smrt osudila vlast Nezavisne Države Hrvatske, jedan je poginuo u savezničkom bombardiraju vlaka, a trojica su jednostavno nestali“ (isto). Također, on donosi podatak da je u rečenom razdoblju tragično  skončalo najmanje 227 crkvenih osoba iz BiH – od toga je partizansko-komunistička ruka ubila čak 184, odnosno 81,05%.

Sarajevske fasade svjedoče o komunističkom zlu

Osim zločina genocida nad Hrvatima koji je počeo u Bleiburgu, a nastavio se u poratnom vremenu različitim egzekucijama, komunistički režim – koji je u Sarajevu zavladao toga famoznog 6. aprila – prouzročio je niz strašnih stvari, nepojmljivih normalnom čovjeku i današnjem civiliziranom pogledu na svijet.  

Govoreći iz perspektive Katoličke Crkve valja podsjetiti na: oduzimanje bogoslovija, sjemeništa, samostana, zabranu katoličkoga tiska, karitativnih udruga i laičkih društva, protjerivanje časnih sestara, progon i osudu biskupa, svećenika i zauzetih vjernika laika...

U sarajevskoj stvarnosti dovoljno se malo osvrnuti oko sebe i konstatirati da je:

-u nadbiskupovoj rezidenciji komunistička vlast instalirala špijuna koji je poslije nad tim stanom stekao stanarsko pravo (!);

-oduzeta zgrada Katoličkog tjednika i Medijskog centra Regina Apostolorum, zajedno s postojećom tiskarom te je valjalo nakon posljednjega rata otkupljivati vlastitu zgradu i još uvijek voditi pravnu bitku sa stanarom koji je na sličan način „ubilježen“ kao u slučaju nadbiskupskog dvora;

-oduzeta sestrama Kćeri Božje ljubavi zgrada današnje Muzičke akademije, i nikad vraćana;

-oduzeto franjevcima Bosne Srebrene zdanje u naselju Kovačići s čime i danas moraju muku mučiti kada žele obnavljati svoje vlastito;

-ukinuto Hrvatsko kulturno društvo Napredak kojemu je oduzeta upravna zgrada (Napretkova palača) te ono i danas djeluje samo kao korisnik vlastitih prostorija;

-oduzet Napretkov konvikt Kralj Tomislav i nikad nije vraćen...

Ovo su samo neke od činjenica što je 6. april donio katolicima u glavnom gradu BiH.

Stoga je uistinu nepojmljivo da u današnjem vremenu, u zemlji koja teži biti dio europske civilizacijske obitelji, jedan grad kojega se naziva „europskim Jeruzalemom“ svoj Dan vezuje uz nečovječni sustav koji je mnoge ojadio, a njegovo nasljeđe još uvijek svjedoči o nepravdama.

Sarajevo niti je počelo svoj život 6. aprila 1945., niti je tada raščistilo sa zlom, no zato sada treba jednom zauvijek raščistiti s tim nadnevkom i svim „šestoaprilskim“ i sličnim nagradama.

Buduća pokoljenja valja učiti da uvijek zaziru od zla, a prianjaju uz dobro, jer nema dobre budućnosti na lošim temeljima, bez obzira gdje su postavljeni.