Čet, 15. Lipanj 2017. 13:08 Sarajevo
Povijest civilizacija govori da se ne može ni bez zidova, ni bez mostova i da ne predstavljaju svi zidovi nešto loše kao što ni svi mostovi ne predstavljaju nešto dobro. Neki su na ponos, a neki na sramotu cijelim generacijama, pa i narodima. Osnovno je pitanje koja im je nakana
Piše: Josip Vajdner
Objašnjavajući neke životne situacije, narodna mudrost često koristi pojam zida. Njime se ukazuje na nešto tvrdo, neprelazno i teško, a označava i loš ishod, tajnovitost, ali i povjerljivost. Tako se veli da je netko „udario glavom o zid“; da hoće „proći glavom kroz zid“; da je „došao do zida“; da je „naišao na zid“, „stao pred zid“; no također i da se nešto „priča unutar četiri zida“; da netko može „vidjeti kroz zid“ te da „i zidovi imaju uši“... Zid zapravo na jednoj strani predstavlja metaforu granice i ograničenosti, a na drugoj: nastojanja očuvanja života i određenih vrijednosti. Izrazito negativnu konotaciju poprimio je u kontekstu međuljudskih relacija te će i papa Franjo često isticati i pozivati: „Gradimo mostove, a ne zidove!“ Međutim, povijest civilizacija govori da se ne može ni bez zidova, ni bez mostova i da ne predstavljaju svi zidovi nešto loše kao što ni svi mostovi ne predstavljaju nešto dobro. Neki su na ponos, a neki na sramotu cijelim generacijama, pa i narodima. Osnovno je pitanje koja im je nakana.
Pogledamo li pozornije vidjet ćemo da je čovjek, čim je izišao iz pećine, počeo graditi zidove koje je stavljao pod krovove te se oni vežu uz početke civilizacije. U prvom redu su mu služili za zaštitu od vremenskih nepogoda, životinja i neželjenih gostiju. Potom su mu, u vidu utvrda, predstavljali zajedničku sigurnosnu uzdanicu od navale neprijatelja i porobljivača, a kao hramovi i bogomolje služili mu za označavanje prisutnosti božanstva među ljudima – kod Izraelaca živoga Boga – te bili sveta mjesta. Istodobno, najsnažniji zidovi podizani su da bi se unutar njih sankcioniralo one koji su u narodu predstavljali opasnost za druge ljude i kršili pravne i(li) moralne okvire zajednice. No, vremenom su pravljeni i zidovi „bez krovova“.
Vjerojatno najpoznatiji i najimpozantniji je Kineski zid, čiji su neki dijelovi izgrađeni još u VII. st. pr. Kr., a danas je jedina građevina koja se vidi i iz svemira. Na njegovu podizanju sudjelovalo je stotine tisuća radnika i još toliko zarobljenika. Osobito je znamenit zid koji je nastajao od 220. do 206. pr. Kr. tijekom vladavine prvog kineskoga cara Qin Shi Huangdia. No, s obzirom da su tijekom vremena neki dijelovi rušeni, popravljani i podizani, većina današnjeg izgleda je iz doba dinastije Ming (1368. – 1644.). U svakom slučaju, zid se proteže od Dandonga na istoku do nekoć slanoga jezera Lop Nur na zapadu i dugačak je 8 851,8 km, premda novija arheološka istraživanja kažu da bi sveukupna dužina mogla dosezati čak 21 196 km. U različitim fazama služio je kao obrana od neprijatelja sa sjevera, a film najvećeg kineskog redatelja današnjice Yimou Zhanga (iz 2016.) čija je radnja smještena u XV. st., na fantazijski način govori da je bio crta obrane u borbi protiv krvoločnih zvijeri. Taj zid ponos je kineskoga naroda.
Čovjek, čim je izišao iz pećine, počeo je graditi zidove koje je stavljao pod krovove te se oni vežu uz početke civilizacije. U prvom redu su mu služili za zaštitu od vremenskih nepogoda, životinja i neželjenih gostiju. Potom su mu, u vidu utvrda, predstavljali zajedničku sigurnosnu uzdanicu od navale neprijatelja i porobljivača, a kao hramovi i bogomolje služili mu za označavanje prisutnosti božanstva među ljudima – kod Izraelaca živoga Boga – te bili sveta mjesta.
Na drugoj strani, postoje zidovi koji predstavljaju sramotu za čovječanstvo. Takav je onaj podignut u Berlinu u jeku hladnoratovske borbe, koji je od 13. kolovoza 1961. počeo razdvajati ovaj grad. On je danas simbolom tiranije i bezumnosti komunističke vlasti, a 9. studenoga 1989. kada su ga „istočni“ Nijemci, zajedno sa svojim „zapadnim“ sunarodnjacima, krenuli rušiti, označava početak pada komunizma. Stoga, zbog krajnjega ishoda može služiti na čast njemačkom narodu.
To se pak ne može kazati za jeruzalemski Zid plača koji je zapravo mali ostatak nekoć dugačkoga potpornoga zida židovskog Hrama obnovljenoga za vladavine Heroda Velikog. Taj je hram porušen 70. godine u doba Prvog židovsko-rimskog rata (66. – 73.), a oko njegovih ostataka vremenom su se na molitvu počeli okupljati „Mojsijevi potomci“. On je danas sveto, ali i bolno mjesto u nacionalnom tkivu židova. No, osim ovoga u današnjem Izraelu postoji još jedan zid – koji rađa brojnim kontroverzama – tzv. Zid razdvajanja, odnosno „Izraelska sigurnosna ograda“. Ona je, kako kažu, bila odgovor (2003.), na arapsku Drugu intifadu (28. 9. 2000. – 8. 2. 2005.) i danas je turistima najvidljivija prigodom ulaska u Betlehem koji je opasan zidom. U konačnici ova – kako je Izraelci zovu, „ograda razdvajanja“, odnosno „zid aparthejda“ – kako ističu Palestinci, trebala bi, kada bude dovršena, omeđivati Zapadnu obalu u dužini od 708 km. Jedni kažu da se time brane od terorista i imaju egzaktne pokazatelje, a drugi navode da je riječ o nečovječnom ograničenju sloboda. No, ni jedni ni drugi malo rade na suzbijanju korijena zla.
Povijest nas je naučila da sve dok postoje otvoreni problemi, zidovi će jednima biti dio rješenja, drugima dio problema, a svima simbol nečega. Također, mostovi koji su izgrađeni da vode u iskorištavanje drugih i pljačku predstavljaju poduhvat razdvajanja, a ne spajanja. Stoga i ovdje vrijedi Isusovo zlatno pravilo: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12).