Znate li što slavite, bijedni „ustanici“?

Kako je moguće da Hrvati toliko šute?


Kao što nema pogodbe između svjetla i mraka, tako ne smije biti kompromisa između dobra i zla, istine i laži. Na to su nas ponovno podsjetili recidivi komunističkoga režima koji su i ove godine slavili zločin nad nevinima iz 1941., kao početak „ustanka“.

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Da je netko kojim slučajem na prostorima bivše Jugoslavije prespavao posljednjih nešto više od 30 godina, zasigurno bi, našavši se 27. srpnja 2021. u hrvatskom Srbu, pa i u bosanskom Drvaru, pomislio kako se ništa bitno nije promijenilo. Jer proslavljao se „Dan ustanka naroda“ Hrvatske i BiH: 80 punih ljeta od događaja o kojemu istina ni danas ne dopire do zabludjelih ljudi; 80 godina prikrivanja zločina i ustrajavanja u najperfidnijim lažima…

A kako bi drugačije i bilo kada stare prijevare podupire, dopušta i(li) presušno odobrava – u različitom intenzitetu – i hrvatska vlast?! Pri tome se glas Hrvata i dalje najviše čuje unutar „četiri zida“ (i u crkvi – velikim ili malim slovom pisano).

Društvo koje uporno inzistira na slobodi izražavanja i pod svaku cijenu želi instalirati vladavinu ljudskih prava, i dalje zapravo provodi diktaturu određivanja što je to „sloboda“ i što su to „prava“.

„Ko dira u istoriju?“

Da je to tako svjedoče slike iz spomenuta dva mjesta – Srba i Drvara, ali i mnogih drugih poput Sarajeva. U Srbu je Srpsko narodno vijeće pod vodstvom Milorada Pupovca i pokroviteljstvom Vlade RH održalo svoju asambleju, a u Drvaru su kojekakvi savezi udruga „antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata“ imali svoj dernek. Narativi su, prema matrici utvrđivanoj pola stoljeća, bili približno isti: ponavljalo se kako je riječ o spomenu na ustanak protiv tiranijske vlasti NDH i časnom boju u kojemu je, uz ogromne žrtve izvojevana sloboda.

No, od čega se konkretno sastojao taj „ustanak“ nitko nije ni spomenuo, niti – razvidno je – uopće znao! A što bi i znao i spominjao kada je to već „(h)istorija“, davno „utvrđena“ stvar. I svatko tko kaže drugačije ili iznese neke druge teze i dokaze, zapravo manipulatorski želi revidirati povijest i bespotrebno kopati po njoj. Tako očito rezoniraju komunistički – ali prema viđenim bojama i četnički – recidivi.

Što je stvarni sadržaj „ustanka“?

No, to ne znači da se o istini ne treba govoriti i raskrinkavati različite svjetove: svjetla i tame! (Pripomena: zločine koje je NDH počinila – i jamačno ulaze u sadržaj svijeta tame, valja imati na umu, ali nisu dio ove teme.)

Ona pak nedvojbeno kaže kako je izgledao početak toga „ustanka“, što se dogodilo u tome danu, nadnevka 27. srpnja 1941. i danima koji su uslijedili.

U kratim crtama:

- toga su se dana s hodočašća Sv. Ani u Kosovu kod Knina (blagdan se proslavlja 26. srpnja) vlakom vraćali drvarski župnik vlč. Waldemar Maksimilijan Nestor zajedno sa skupinom vjernika katolika. U mjestu Trubar, 30-ak km od Drvara, četnički su ih ustanici kidnapirali, pobili i bacili u jamu Golubnjaču; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!

- taj dan napadnut je i drugi vlak s civilima koji su se vraćali u Drvar s hodočašća Sv. Ani na Oštrelju kada su također stradali nevini; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!

- u sljedećih 10-ak dana (početkom kolovoza) zvjerski je ubijen grahovski župnik Juraj Gospodnetić i više od 200 grahovskih katolika; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!

- potom je u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca ubijen župnik Krešimir Barišić te više od 250 katolika; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!

- na „hrvatskoj strani“ granice: toga su nadnevka ubijani civili Hrvati katolici u: Srbu, Borićevcu, Brotnji i drugim selima Like; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!

- nedugo potom, u rujnu su „ustanici“ izvršili pokolj nad muslimanskim življem u Kulen Vakufu ubivši više od 2 000 civila; i o tome se nije smjelo govoriti pola stoljeća!…

Kao „pojašnjenje“ ovomu krvavom nadnevku stoje činjenice da su do kraja II. svjetskog rata iz Drvara protjerani ili pobijeni gotovo svi katolici, katolička crkva je 1949. srušena i uklonjena te je 1960-ih katoličko groblje preorano! Zapravo, katolici su gotovo potpuno iskorijenjeni s područja zapadne Bosne i istočne Like: od Ključa do Knina i Gospića, od Glamoča do Bihaća.

Rekli bismo: sve sami događaji koje prosječno razuman civilizirani čovjek u 21. stoljeću treba slaviti kao istinske podvige! Pa, Bože...!

Dva nepomirljiva svijeta

Kada se ovo – čak i ovako letimično spomenuto – ima na umu, jasno je kako je riječ o sukobu različitih svjetova. Na jednoj je strani nebrojeno puta ponovljena laž, upisana u udžbenike povijesti i batinama utuvljena u glavu cijelim komunističkim generacijama; a na drugoj istina koja je doživjela progon iz bezbožnoga društva, ali unatoč tomu što je zatirana, ubijana i sakrivana, ipak preživjela u svijesti bogobojaznoga čovjeka.

I kao što je u misi zadušnici na ovogodišnjem Danu molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije spomenuo kardinal Vinko Puljić, cijena istinoljubivosti jest biti stalno napadan i uznemiravan – nemati mira od onih koji žive kao sluge laži. Ali to se isplati jer na taj je način čovjek u službi Krista koji je sam rekao da je: Put, Istina i Život! (usp. Iv 14,6).

Zbog toga katolici svoju vjeru i očituju djelotvornom u svijetu te i tako p(r)okazuju koliko se razlikuju od toga svijeta laži i tame.

A da je to nedvojbeno tako, neka se svatko tko pročita ove retke zapita je li ikada, kada su ljudi zbilja bili u potrebi (za prirodnih katastrofa poput zemljotresa, poplava, suša… ili društvenih nedaća kao što su ratovi, migracije i neimaština) čuo da su u pomoć priskočile bilo koje „antifašističke“ (ili LGBT-svašta) udruge i pojedinci? Ili je to činila Katolička Crkva i općenito vjernici? Odgovor nije teško dati: svijet laži jest egocentričan i računa samo koliko osobno može materijalno profitirati, zadržati privilegije i pozicije (kao što su imali tijekom doba komunizma); a svijet istine računa da ima samo ono što je darovao.

U svijetu tame su zapravo, kako se izrazio biskup Franjo Komarica, ljudi koje je zaveo Sotona pa su započeli „užasno đavolsko nedjelo, koje su provodili i do danas provode jadni đavolske sluge, ljudi inače stvoreni od Boga na sliku njegovu, a od đavla unakaženi u lik njegov“.

I zato takvi mogu slaviti smrt i ubojstva nevinih; zato takvi mogu, dok biskup u Drvaru moli za duše ubijenih, histerično puštati komunističku muziku; zato takvi mogu ignorirati činjenice… U tom ih se smislu ne može nikako drugačije nazvati nego: bijednim „ustanicima“ koji su uistinu zavrijedili sažaljenja i molitve da im se Bog smiluje.

A zbog toga što se najvažnije u životu ne može kupiti novcem, odnosno, što se uopće ne trguje onim najvrjednijim – nema kompromisa s takvim svijetom! To naprosto moraju shvatiti svi Hrvati – a ne samo nekolicina poput dvojice akademika, biskupa i generala – te kategorički zahtijevati, barem ondje gdje je hrvatska vlast, da se zbog i radi fotelja ne trguje istinom i, u konačnosti, sa svetinjom jednoga naroda. Jer – unatoč prividnim pobjedama svijeta laži – samo narod koji je na strani Istine ima budućnost!