Nastavak je to niza korizmenih propovijedi koje tijekom misnih slavlja drže profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i Franjevačke teologije u glavnom gradu BiH

Prije euharistije vjernici su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta koju je predvodio katedralni župni vikar vlč. Domagoj Matijević.

U prigodnoj propovijedi, na temelju misnih čitanja, fra Bruno je istaknuo «kako nema tog vjernika koji nije čuo za dvije zapovijedi ljubavi. Čak štoviše, to nam ne predstavlja nikakvu novost, navikli smo čuti da treba Boga ljubiti iznad svega i da drugog čovjeka treba ljubiti kao sebe samog». «Rekli bismo da nemamo potrebe izmišljati toplu vodu. Uz to još znamo da su i same Božje zapovijedi, njih deset, ništa drugo nego dobre smjernice kako bi se sačuvao ispravan i pravedan odnos prema Bogu, (prva ploča saveza) i prema drugom čovjeku (druga ploča saveza). Također smo od najranije dobi učeni na razne molitve i kršćanski nauk koji bi svatko od nas trebao znati», podsjetio je fra Bruno, prenosi KTA.

Nadalje je pojasnio kako vjera «nije samo stvar usmene i pisane riječi, da to nisu puki recitali, nego duboko proživljeno uvjerenje koje ima trajnijeg odjeka u životu». «Ono što čujemo i što znamo za nas ima obvezujući karakter… Svijest biblijskog čovjeka usko je vezana za Boga koji se brine za čovjeka, knjiga proroka Hošee ističe 'Sirota u tebe milost nalazi'. Darujući time čovjeku sve potrebno za život, Bog nas ljubi i spašava. Od čovjeka se traži svijest da je potreban Boga i da samo iz zahvalnosti odgovori na taj dar, na način da dobro čini potaknut svojom slobodom i dragovoljno. Prepoznajući Boga u drugima i izlazeći iz sebe samog, kako bi naučio tražiti dobro drugih. Sveti Toma Akvinski uči da se u čovjekovom moralnom životu najviše računa s djelima ljubavi prema bližnjemu (EG 37). Za njega je to najsavršenije izvanjsko očitovanje unutarnje milosti Duha. To je ono na što sveti Pavao ukazuje kada kaže: vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6). To ništa drugo nije nego milosrđe koje predstavlja ono naše trajno raspoloženje, naše stalno nastojanje da se znamo darivati drugim, odnosno da znamo ublažavati bijede jedni drugih. I da takvo što činimo poradi dobra samog, tim činom milosrđa najprije tražimo dobro bližnjega», kazao je profesor Ćubela napominjući kako «danas želimo obratiti našu pozornost na četvrto duhovno milosrđe koje glasi žalosna i nevoljna utješiti».

«Duhovno djelo utjehe ostvaruje se u empatiji, čovjekovoj sposobnosti da unutar sebe osjeti patnju drugoga. Biti otvoreni za mogućnost da se možemo s drugim poistovjetiti i pokušati shvatiti što nam stvarno osoba želi reći. To je proces neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Time empatija postaje izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa… Pa čak često nije potrebno ništa reći, ljudski zagrljaj ili stisak ruke, već puno toga kazuju; ne boj se nisi sam; tu sam kad zatreba; bit će sve dobro. A nema ništa spasonosnije ni utješnije kada osoba koja pati tješi druge pored sebe. Tu isijava vjera koja se živi, usprkos životnim brodolomima nalazi mirnu i sigurnu luku», kazao je na kraju profesor Ćubela.

Liturgijsko pjevanje animirao je zbor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem vlč. Ivana Rake.

Ž.I., KT