To je prvi snimljeni nastavak iz predviđenog serijala Golgota Banjolučke biskupije i sadržajno govori o vremenu prije rata 1990-ih, vremenu promjena koje su zahvatile i ove krajeve te vremenu rata i stradanja te progona iz zavičaja skoro svih župljana.

Među gledateljima su bili i predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, uz čiju financijsku potporu je snimljen ovaj film, predstavnik Gradonačelnika grada Zagreba te predstavnici brojnih udruga koje je na početku programa pozdravio predsjednik Udruge Nazaret Vinko Laštro, a najveći pljesak je dobio također nazočan premijeri, Banjolučki biskup dr. Franjo Komarica.

Sam početak filma govori o životu prije rata u Župi Petrićevac i Banjoj Luci jer su to dijelovi istog prostora. Život prije rata bio je običan i normalan bez velikih događaja. Tekao je ustaljenim ritmom, posao, obitelj, druženja. Iako je tadašnje uređenje ograničavalo neke slobode ljudi su se prilagodili te su živjeli kako su najbolje mogli.

Dolaskom promjena i raspadom bivše države počinju turbulentna vremena za sve, te oni koji su imali spremljene planove počinju ih provoditi što je nas, koji nismo bili spremni za promjene iznenadilo. Dojučerašnji prijatelji, radne kolege i susjedi počinju izbjegavati susrete te okretati glavu od nas koji nismo njihovi. Počinje se ostvarivati velikosrpska politika koja je nudila samo prava svom narodu a ostali su trebali biti protjerani bilo milom ili silom.

Tada počinju prve prijetnje, bacanje bombi na kuće Hrvata, premlaćivanja i prva ubojstva ljudi koji su napadnuti samo zato što nisu Srbi, jer je srpski plan bio protjerati sve koji nisu njihovi. Hrvati i Bošnjaci ostaju bez posla jer se nisu odazvali odlasku u JNA koja je bila samo produžena ruka velikosrpske politike.

Noćne pucnjave i zastrašivanja postaju sve jača te Banja Luka postaje grad logor u kojemu nije bilo dozvoljeno kretanje niti okupljanje više od troje, zabranjuju se posjete rodbini i prijateljima, uveden je policijski sat. Crveni kombi koji kruži gradom hvata sve na koje naiđe a nisu Srbi, te odvode u Mali logor. Ljude ispituju, maltretiraju i premlaćuju.

Prijetnje i ubojstva se nastavljaju te je zavladao strah i neizvjesnost. Muškarci se kriju jer stalno prolaze racije i odvode na radnu obvezu sva koje zateknu. Nekada je radna obveza bila u gradu a dobar dio je odvođen na prvu crtu bojišta gdje je dio njih i poginuo jer su bili živi štit, kopali rovove te radili teške poslove uz slabu hranu. Puno ih je kasnije od posljedica maltretiranja i teškog rada oboljelo ili umrlo.

Svjedoci govore o tome kako su istjerivani iz svojih kuća samo sa vrećicom u ruci, morali su ostaviti sve i otići u neizvjesnost. Kada su u Hrvatskoj operacijama Bljesak i Oluja oslobođeni okupirani prostori onda je za preostale Hrvate u banjolučkom kraju došlo još teže vrijeme, jer su kolone poražene vojske i izbjeglica iz Hrvatske istjerivali hrvatske ljude i useljavali u njihove kuće pod prijetnjom oružja. Tako su mnogi bili prisiljeni zamijeniti na neviđeno svoje kuće i otići u nepoznato.

U samo 15 dana kolovoza 1995. iz banjolučkog kraja je protjerano 20 000 Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Svoj doprinos etničkom čišćenju dao je MCK koji je aktivno sudjelovao u protjerivanju pod krinkom spajanja obitelji. Od 6 000 predratnih župljana Župe Petrićevac sada ih ima 370, uglavnom starijih.

Iako je po mirovnom sporazumu bio predviđen povratak svih na svoja ognjišta to je ostalo mrtvo slovo na papiru. Povratak nije omogućen sustavnom opstrukcijom entitetskih vlasti, prešutnom suglasnosti međunarodnih faktora a i hrvatska politika se nije iskazala na tom planu.

Udruga Nazaret se zalaže da se svima koji to žele omogući povratak, da se obnove kuće svima kojima su oštećene, neovisno o tome hoće li se i kada vlasnik vratiti u svoju nekretninu jer je privatno vlasništvo neotuđivo pravo.

Tijekom cijelog filma je upečatljiv govor svih svjedoka ,koji pored svega što su preživjeli nikoga ne mrze. Nostalgija za rodnim krajem niti nakon 25 godina ne prestaje.

Međutim i danas je puno problema i ometanja privatnog vlasništva, pravna nesigurnost i nemogućnost zapošljavanja te bez mogućnosti biranje svojih političkih predstavnika nema uvjeta za održiv povratak.

Na kraju filma nazočnima se obratio biskup Komarica te zahvalio svima koji su doprinijeli snimanju, posebno članovima Udruge Nazaret, na čiju ideju je i započeo ovaj projekt.

U emotivnom govoru pozvao je sve da doprinesu koliko je u njihovoj mogućnosti otkrivanju istine o progonu iz Banjolučke biskupije, zalaganju za povratak onih koji to žele, stvaranju uvjeta za opstanak Hrvata u banjolučkom kraju i RS te pozvao sve koji su prognani da ne zaborave svoj zavičaj i rodnu grudu.

Nakon toga okupljeni su pozvani na domjenak te su se uz ugodno druženje i razgovor mnogi prisjetili rodnog kraja, vidjeli se susjedi nakon dugo vremena i zapjevali radosni zbog susreta starih prijatelja i znanaca.

Iz Udruge Nazaret zahvaljuju don Damiru Stojiću i svima koji nam omogućili korištenje dvorane u crkvi Sveta Mati slobode. DVD i knjigu Gubitci Banjalučke biskupije možete nabaviti preko Udruge Nazaret.

Vinko Laštro