Propovjednika i predvoditelja mise dr. mons. Pavu Jurišića, svećenike, bogoslove, časne sestre i sve nazočne u katedrali je pozdravio prepošt Vrhbosanskog kaptola kanonik mons. Ante Meštrović, rektor katedrale. U Misijskoj godini teme na korizmene petke su vezane za misije te je mons. Jurišić govorio na temu Nitko nije izuzet – Laička misionarska služba.

„Oremo tvrdu, prokletu zemlju./ Oruć duboko viđamo kosti/ Mrtvijeh, što ubiše ih braća/ Zavisti puna, gr’jeha i zlosti// Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,/ Prevrćuć zemlju prokletu, tvrdu./ Sijemo sjeme, nekda ga prosu/ Isus na svetom golgotskom brdu. Ovako Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, u pjesmi Orači pjeva o radu svih krštenika koji izvršavaju Kristovu misijsku zapovijed. Oni su mu po primljenoj vjeri svjedoci do kraja zemlje. To je misija svakoga kršćanina, a horizont je mjesto njegova poslanja“, rekao je mons. Pavo na početku propovijedi u kojoj se dotaknuo i žrtve.

„Svjedok Kristov mora biti spreman i život dati za Krista koji je Istina, Put i Život. Kosti o kojima govori pjesnik, na koje nailazimo, jesu mučenici za Kristovo ime. Njihovo mučeništvo možda nas koji put plaši kada trebamo dati svjedočanstvo za Isusa, pa se nerijetko povlačimo u šutnju. U izvješćima iz 2018. govori se da je prošle godine ubijeno 40 misionara. Ali među ubijenima za vjeru u Krista statistike govore i o tisućama laika koji su ubijeni samo zato što su kršćani“, naglasio je propovjednik.

Dodao je kako se u zapadnom svijetu malo govori o tome, kao da ih se bliskoistočni, afrički i južnoamerički kršćani ne tiču. „No Gospodin je obećao vijenac slave svima koji ustraju do kraja. Oduvijek je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan). Kako u prvim stoljećima Crkve, tako i danas. Valja nam rasti tamo gdje smo nikli, ne samo fizički nego i misijski, odnosno svjedočki“, poručio je mons. Jurišić te se osvrnuo na pojam misionara.

„Misionar je dugo vremena u našim glavama imao image pionira i avanturista. U njemu smo gledali propovjednika spremna na žrtvu, čovjeka koji pomaže sirotinji trećega svijeta i gorljivog navjestitelja evanđelja. Misionar je bio čovjek koji napušta svoju domovinu i uobičajeni način života u europskoj civilizaciji. Dugo je vremena odlazak u misije bio oproštaj i od svojega doma i domovine, od svojih najbližih. Misionar je odlazio u daleke zemlje, često s glavom u torbi. Tamo su boravili narodi kojima treba donijeti kršćanstvo i čiji život treba spasiti. Tako se misionar morao boriti s egzotičnim prirodnim okolnostima, zmijama i divljim zvjerima, jesti njihova jela i piti njihova pića, boriti sa zločestim čarobnjacima koji su u njemu gledali konkurenta a koji mu je smetao u njegovim poslovima duhovnog predvodnika. To je bila stvarnost u povijesti misija. Mnogi su misionari i misionarke završavali svoj život mučeničkom smrću. Poziv i poslanje ima svoje široko značenje i odnosi se na sve kršćane“, upozorio je propovjednik.

Prema njegovim riječima, nisu samo određena geografska područja misijsko polje rada, nego cijeli svijet je Božji vinograd gdje su potrebni radnici. „U suvremenoj Eurupi sve je više novopogana koji čak mogu biti kršteni, ali su u svojoj životnoj stvarnosti to odavno prestali biti. Ta nam se zadaća čini puno težom od života i rada u egzotičnim krajevima Afrike, Azije ili Oceanije. Kršćanski vjernici laici nisu samo objekt crkvene skrbi, nego su i subjekti misijskoga rada. Svaki kršćanin, gdje god živi i na kojem god kontinentu živi ima svoju misiju. Kršćanin i kršćanska zajednica koji ne sudjeluju u ovom poslanju, žive u proturječju s naravi Crkve“, naveo je mons. Pavo istaknuvši i nekoliko točaka kao zahtjeve misijskog rada.

Jedna od njih je svijest o vlastitom poslanju svakoga vjernika. „Mi smo Crkva. Krist nam je glava a mi smo udovi jednoga Kristova tijela – Crkve. Svi imamo misiju. Svaki vjernik, svaka zajednica i svaka molitvena grupa. Svi imamo odgovornost pred Bogom, jer Radosna vijest treba stići do svakoga čovjeka. Kada jednom dođemo pred Boga, morat ćemo i o tome polagati račun pred Bogom“, rekao je mons. Jurišić podsjetivši i da su svi krštenici po krštenju i potvrdi opremljeni Duhom Svetim.

„Svaki od nas dionik je svećeničke, proročke i kraljevske službe Isusa Krista. U tom smislu valja nam prepoznati darove Duha i dopustiti da se ti darovi razvijaju na izgrađivanje zajednice. Odgovornost za crkveno djelovanje nije samo na zaređenim svećenicima, nego postoji različitost službi kod istoga Gospodina i Gospodara žetve. Te službe i primljeni darovi trebaju biti ugrađeni u izgradnju mističnoga Tijela Kristova – Crkve. Naravno da i svećenici trebaju mijenjati svoje stavove. Zaređeni službenici trebaju imati sluha za misijski angažman laika. Koliko laika ima u Crkvi, koji se žale da nemaju dovoljno prostora za svoje djelovanje u Crkvi zato što im župnici prave smetnje i smutnje, jer ne žele službe laika ugraditi u pastoralni rad svoje zajednice“, naglasio je propovjednik.

Naveo je i kaako kršćanske zajednice moraju zračiti Kristovom snagom, što znači da svaka zajednica treba biti privlačna u svom misijskom angažmanu. Prema njegovim riječima, zaređeni službenici i laici u suradnji s mjesnim biskupom su odgovorni za misijsku zadaću Crkve u svijetu. „Tijekom crkvene godine mnogo je prilika i akcija koje se mogu dobro iskoristiti kako bi se ta odgovornost kršćana probudila i jačala. Svaka župa i svaka crkvena zajednica koja nije misionarski usmjerena i koja se distancira od ovoga zadatka snosi i odgovornost što je propustila izvršavati svoj misijski poziv, a to se može smatrati grijehom propusta“, napomenuo je mons. Jurišić.

Progovorio je i o „mistici otvorenih očiju“. „To je praksa milosrđa, koja je inspirirana Božjom brigom za čovjeka. Božji Sin je podnio muku, jer se smilovao čovjeku. Njegovo čovjekoljublje treba živjeti u njegovoj zajednici i u onomu koji ide za njim. Mladi u Crkvi moraju osjetiti da ih uzimamo ozbiljno. Njihova briga i pokušaji u borbi za mir u svijetu, za pravednost i za očuvanje prirode i okoliša, treba biti briga svakoga kršćanina. Za misionarski poziv u današnjem svijetu potreban je primjer onih ljudi u Crkvi koji su osjetljivi za vidljivu i nevidljivu patnju bližnjega. Trebaju se zauzimati protiv svih struktura nepravdi, te prakticirati samilost u obliku solidarnosti sa siromašnima, onima koji žive na rubu društva i koji su obeščašćeni“, poručio je svećenik koji je podsjetio i na misijske redove u Crkvi, u koje se mogu uključiti oni koji osjete misijski poziv.

Ukazao je i na različite modele za promicanje misionarskog poziva unutar jedinstvenog poslanja Crkve. „Ta raznolikost službi jest bogatstvo i ljepota koja daje ures našoj Crkvi. Isus nam kaže: ꞌVi ste sol zemlje!ꞌ Ali čista sol je gorka i nije za jelo. To zna i Biblija. U Bibliji mi je poznato samo jedno mjesto koje govori o čistoj soli, a to, vjerujte mi, nije nikakav poziv upućen nama. Lotova žena okreće se za grijesima prošlosti, zato se pretvara u stup od soli. Mi kršćani ne moramo svijet presoliti, nego život začiniti, učiniti ga da bude ukusan, da ono što je pokvarljivo ima svoju postojanost. Gdje se kršćani u Isusovu Duhu zalažu za svijet i u svijetu, gdje se miješaju sa svijetom, tu i Duh Božji može obnavljati lice zemlje. Evanđelje kao recept za drukčiji, novi svijet! Svijet bez mržnje i svađe, bez suza i žalosti, pun pravednosti i radosti. Isusova vizija postaje misijom“, poručio je mons. Jurišić.

Nakon popričesne molitve i molitve za Vrhbosansku Sinodu mons. Meštrović je zahvalio svima koji su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta i misnom slavlju kao i dr. Jurišiću na predvođenju misnog slavlja i prigodnoj propovijedi.

Pobožnost križnog puta je predvodio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić uz asistenciju i čitanje prigodnih tekstova članova katedralnog župnog pastoralnog i ekonomskog župnog vijeća. Pjevanje su animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

KT