Svilaj

Sjećanje na mladića Juru Radmana


Manifestacija „Dani Jure Radmana“ u spomen na mladića koji je u vrijeme komunističkog režima 1946. nevin strijeljan u 22. godini života, održana je 6. i 7. srpnja po treći puta u njegovoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju kod Odžaka.

Program, koji je moderirao fra Mirko Filipović, župnik u Žeravcu, započeo je u subotu, 6. srpnja na nogometnom igralištu ispred Mjesnog domu u Vrbovcu – filijala župe Svilaj, svečanom akademijom na kojoj su predavanja održali fra Marijan Karaula i Stjepan Lice, zauzeti vjernik laik.

Pozdravnu riječ na početku akademije uputio je domaći župnik fra Mladen Jozić. Istaknuvši riječi mladića Radmana koji poziva na vjeru i praštanje zapitao se jesmo li izučavajući povijest kakva je bila, a ne kakva nam je nametnuta, izašli snažniji i odgovorniji ili ćemo se opet nekada upitati zašto smo prali ruke kao Poncije Pilat. Posvijestio je kako je Crkva u Hrvata unatoč neizdrživim torturama i stradanjima u vrijeme komunizma ostala temelj opstanka hrvatskoga katoličkog puka.

Promijeniti odnos javnosti prema nevino stradalima

Svoja istraživanja o tome tko su bili suputnici mladića Radmana u njegovoj patnji na suđenju i u zatvoru, a koja dosada u javnosti nisu bila poznata, iznio je fra Marijan Karaula u čemu mu je pomogla knjiga Vrijeme stradanja, koju je priredio pok. fra Grga Vilić, svećenik franjevac iz toga kraja, istražujući kroz 15-ak godina događanja u njegovu rodnom kraju krajem Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. On je iznio razloge zbog kojih je četvero Hrvata iz toga kraja uhićeno i zajedno s Jurom suđeno, te kako su živjeli nakon izlaska iz zatvora. Naglasivši da su njihovi iskazi o mučeniku Radmanu dragocjeni, ustvrdio je da su oni potrebni jer mogu koliko-toliko promijeniti odnos javnosti prema ljudima koji su tada najčešće nepravedno stradavali te uz takva saznanja više ih cijeniti i češće ih se s pijetetom i zahvalnošću sjećati.

Korita svetosti i mučeništva

Ovaj svijet treba običnu ljudsku svetost, bila je tema Stjepana Licea, poznatog duhovnog pisca i pjesnika u kojoj je on iscrpno progovorio o svetosti. Naglasivši da su i svetost i mučeništvo korito kojim teče ljubav među ostalim je poručio: „Ako smo išta dužni Bogu, dužni jedni drugima – dužni smo svetost. Ovaj svijet treba običnu ljudsku svetost jer mu sve više nedostaju i običnost i ljudskost i svetost. Ovaj svijet ga treba – jer ga sve više nema.“ U nastavku je podsjetio kako biti svet znači unositi vedrinu u svijet, u duše, u svakodnevicu; da se svetost očituje u hrabrosti da živimo čudo svoga života; da su sveci redovito maleni, odvažni ljudi koji istodobno smiruju i uznemiruju... Ustvrdivši da onoliko koliko ljubimo toliko smo spremni trpjeti jer je trpljenje utkano u ljubav na kraju je zaključio kako vjeruje da Juro Radman nije nikada pomislio da je on svet, nego je za njega sveta bila njegova majka, a on je samo spremno platio cijenu svoga, životnoga izbora, cijenu ljubavi po čemu je ostao dosljedan Gospodinu i po tome živ – svet.

Veliki dan za ovo mjesto

U povijesti toga malog mjesta u Bosanskoj Posavini zasigurno će ostati zapisano kako su na njihovom nogometnom igralištu vrhunski glazbenici bračni par Renata i Ivan Karša iz Osijeka izveli na klaviru prigodno odabrana djela poznatih svjetskih autora, a sve u čast mladiću Radmanu kojega se župljani a i cijeli taj kraj s ponosom sjećaju i ne zaboravljaju.

Kako su na akademiji među 500-tinjak župljana nazočni bili brojni svećenici iz okolnih župa te predstavnici društveno-političkoga života prigodnim riječima obratila se Ana Andrić, ministrica prosvjete, kulture i sporta u Vladi Županije posavske. Predsjednik Mjesne zajednice Dragan Guberac zahvalio je svima koji su pomogli u ostvarenju toga velikog događaja za to selo, koje je prije zadnjega rata imalo oko 3 000 stanovnika, a danas se taj broj prepolovio.

Dirljivo pismo majci, koje je Juro napisao na času svoje smrti pročitao je na kraju fra Mirko te pozvao sve na zajedničko druženje uz večeru u Mjesnom domu.

Misa za Radmana

Kako je u tom pismu majci Juro napisao da zamole svećenika da za njega služi misu, u nedjelju 7. srpnja misu zadušnicu za njega, u župnoj crkvi Imena Marijina u Svilaju predvodio je pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, OFM.

U prigodnoj homiliji prisjetio se boravka pape Franje u Sarajevu 2015., koji je imajući u vidu naše mučenike poručio da nemamo pravo zaboraviti svoju povijest.

„Kao što su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive stvarnosti na koju ukazuju i u isto vrijeme to uprisutnjuju tako su i imena – ukazuju na nešto drugo, na povijest, na neki karakter, sadrže neki program“, naglasio je biskup Semren. Uspoređujući život Sv. Juraja mučenika sa životom Jure Radmana naglasio je kako su obojica crpili snagu od Uskrsloga i stavili svoj mladi život u njegove ruke te ustvrdio da život mučenika i svjedoka za vjeru nije izgubljen nego je plodni život položen za Isusa, te na kraju zaključio: „Naš Juro je dao svoj život za Isusa. Ostao je vjeran svjedočkoj vjeri svojih roditelja i odgojitelja. Polomljenih udova, ali srca cjelovita predaje se u Božje ruke, obilježen znakom križa u Kristu postaje novo stvorenje. Ponosni smo na njega. U njemu gledamo uzor vjernost Bogu u situaciji do kraja biti za čovjeka. Neka i nama od Gospodina izmoli milost vjernog i zahvalnog srca te snagu ustrajnog rada na njivi Gospodnjoj.“

Mučenik iz mučeničkoga kraja

Juro Radman je rođen 22. travnja 1925. u Svilaju kao najstarije od ukupno desetoro djece svojih roditelja – imao je šestoro braće i tri sestre. Pučku školu je završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom i započeo novicijat kao franjevački kandidat Bosne Srebrne. Godine 1946., pod optužbom da je pomagao križarima, osuđen je na smrt te je strijeljan u zeničkom zatvoru 16. prosinca 1946. Prije izvršenja smrtne kazne, Juro je svojoj majci i rodbini napisao pismo. To potvrđuje dopis Uprave Kazneno-popravnog doma u Zenici (br. 14496) od 19. prosinca 1946. Sreskom sudu u Odžaku. Na samom kraju Drugog svjetskog rata 1945. među više od 4 000 ubijenih Hrvata u tom kraju, ubijen je i njegov otac i brat i još šesnaestero iz njegove uže rodbine.

Brankica Lukačević/KT