Sarajevo

Ukop vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića


U Sarajevu su, 16. listopada, ukopani zemni ostatci vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića. Misu zadušnicu u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda predslavio je nadbiskup Vinko kard. Puljić.

Na misi je uz vrhbosanskog nadbiskupa i pomoćnog biskupa Peru Sudara, koncelebriralo 60-ak svećenika, među kojima i pokojnikov rođeni brat p. Pero. Sudjelovale su i časne sestre, rodbina i prijatelje vlč. Mije, kao i župljani rodne mu župe Borovica i Posavske Mahale gdje je ostavio dubok pastoralni trag.

Nazočne je na početku pozdravio rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić, izrazivši sućut nadbiskupiji i rodbini pokojnika.

U prigodnoj homiliji kardinal Vinko je, na temelju oporuke vlč. Nikolića progovorio o vjerničkom pripremanju za susret s Bogom. Iznio je osobno iskustvo iz župničke službe kada je jedna vjernica trebala na operaciju, ali nikako nije mogla zatomiti strah. Onda ju je liječnik ateista ohrabrio riječima: „Ako vi vjernici kažete da je Bog ljubav, onda se ne treba plašiti susreta s Ljubavlju!“ Nadbiskup je istaknuo kako je upravo to odisalo iz Mijine oporuke. „Svjestan da odlazi pred Boga sa svojom krhkošću i prošlošću, ponizno je zamolio Božje milosrđe. Također, opraštajući svima koji su se njegovim postupcima mogli naći uvrijeđeni, zatražio je oprost i od braće ljudi… Biti sposoban praštati znači biti dionikom Božanske stvarnosti“, rekao je kardinal te zahvalio pokojnom svećeniku što je cijeli svoj život ugradio u ovu mjesnu Crkvu. „Neka nas snaži vjera u Božje milosrđe da budemo hrabri nadilaziti sve podjele i razdore i neka Očenaš kojega svakodnevno molimo bude djelatan i u našem životu i u Crkvi“, poručio je nadbiskup.

Poslije popričesne molitve riječi sućuti uputio je preč. Fabijan Stanušić, ravnatelj Svećeničkoga doma Vrhbosanske nadbiskupije gdje je pok. Mijo proveo svoje posljednje godine ovozemaljskoga života.

Potom je kratki životopis svećenika Nikolića, rođenog 27. travnja 1936. u Borovici, iznio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić. Spomenuo je kako je obitelj oca Marijana Nikolića i majke Ruže rođ. Matošević, Crkvi – uz vlč. Miju – podarila još dvojicu isusovaca: pok. p. Zorislava i p. Peru. Naveo je da je vlč. Mijo za vrhbosanskog svećenika zaređen 1963. u Đakovu te je službovao: kao župni vikar u sarajevskoj katedralnoj župi i Modriči, a kao župnik u Beškama kod Inđije (današnja Srijemska biskupija), Turiću, Čardaku, Prozoru, Novom Selu – odakle je početkom posljednjega rata morao s narodom u izbjeglištvo te dvije godine djelovao u župi Podvinje kod Sl. Broda; zatim je bio upravitelj svećeničkoga doma Sv. Josip u Zagrebu, da bi od 1996. pa do umirovljenja 2010. bio župnikom u Posavskoj Mahali. Preminuo je 14. listopada, na putu prema Svećeničkom domu, nakon molitve na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera u sarajevskoj katedrali.

Luka Jurić

Na kraju, od pokojnika se u ime župe Posavska Mahala oprostio župljanin Luka Jurić. Uz ostalo, istaknuo je kako je vlč. Mijo vodio obnovu ove u ratu porušene župe. „Bio je istovremeno i skromni seoski župnik koji svojim rukama priprema ukrase za Božić ili Uskrs, ali i moderan čovjek i svećenik ovoga vremena koji prihvaća nove ideje, što se naročito vidjelo u realizaciji projekta novoga groblja“, rekao je gosp. Jurić te na osobit način istaknuo doprinos pok. Mije obilježavanju Dana sjećanja na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na Nujića groblju, 25. svibnja, učinivši da ono „postane sveopće simboličko mjesto na koje se hodočasti iz svih krajeva BiH i Hrvatske“.

Nakon mise zadušnice, zemni ostatci vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića ukopani su u svećeničkoj grobnici na gradskom groblju Bare, a ukopne obrede predvodio je nadbiskup Vinko.

KT