Sudjelovali su: biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić, biskup banjolučki mons. Željko Majić; provincijali Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije fra Zdravko Dadić i fra Jozo Grbeš; generalni vikari Vrhbosanske nadbiskupije, Banjolučke biskupije i hercegovačkih biskupija: mons. Slađan Ćosić, mons. Karlo Višaticki, don Nikola Menalo te 23 dekana i članovi Vijeća za kler i sjemeništa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Nakon pozdrava mons. Vukšića uslijedilo je prigodno predavanje profesora fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu vlč. Hrvoja Kalema na temu Življenje kršćanske nade u kontekstu vremena.

Kršćanska nada

Izlaganje je podijelio u tri dijela te najprije ukazao na razliku između optimizma i nade, navodeći da optimizam i kršćanska nada ne mogu biti istovjetni. „Optimizam je pozitivan i poželjan stav, ali nije identičan kršćanskoj nadi. Kršćanska nada nije uvjerenje da će stvari kretati u dobrome smjeru na temelju naših predviđanja, proračuna, napretka znanosti i tehničkih dostignuća ili međuljudskih, političkih i drugih dogovora koji nikada nisu bez interesa. Drugim riječima, nada nije optimizam utemeljen na ovosvjetskom progresu. Kršćanska nada ima svoj temelj u Božjim obećanjima, a konačno u obećanju vječnoga života“ pojasnio je predavač i naglasio da je nada krepost po kojoj čeznemo za vječnim životom kao za svojom srećemo, a sve drugo što vodi prema toj čežnji može se smatrati putem kršćanske nade.

Nadalje je ukazao na osnovne biblijsko-teološke postavke nade ukazujući na mogućnost varljive nade koju su proroci pročišćavali te pobuđivali bolju i novu nadu u Izraelu koja nije okrenuta ispunjenju ovozemaljskih nadanja, nego je usmjerena prema vječnome životu. Specifičnost kršćanske nade je da ne upućuje na bilo kakvu budućnost, makar ona bila i razumski osnovana, nego se temelji na događaju Isusa Krista, na njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.

U drugome dijelu izlagač je iznio nekoliko kušnji za nadu. Među tim kušnjama je nestrpljivost kao plod egoizma i egocentrizma. Nestrpljivost čovjeka vodi u suprotnom smjeru od Božje volje. Strpljivost je, prema riječima pape Franje i bule Spes non confundit, kći nade, koja podupire i jača nadu. Među kušnjama nade istaknuti su trpljenje i patnja i aktivizam koji otkriva da su ljudi sve više optimisti, tj. oslonjeni na sebe i svoje poduhvate, a sve manje ljudi nade, tj. oslonjeni na Božja obećanja.

U trećem dijelu svoga izlaganja prof. Kalem je progovorio o tome gdje je moguće naučiti nadati se. „U molitvi čovjek otkriva da kad ga nitko ne sluša, Bog ga sluša; kad ni s kim ne može razgovarati, može razgovarati s Bogom i njega zazivati, na njega apelirati. Molitva je mjesto gdje nada upućuje svoje vapaje, a nada u molitvi pokazuje svu svoju ozbiljnost. Drugo mjesto učenja nade je rad jer je svaki pošten rad, u bilo kojoj službi i na bilo kojem mjestu, unatoč nepovoljnim, pa čak i krajnje koruptivnim društvenim okolnostima, uvijek nada na djelu. Rad raspiruje nadu. Rad traži odgovornost, a neodgovornost, i u najmanjem, razotkriva manjak nade kod onih koji bi je trebali raspirivati“, dodao je predavač, piše kta, a među mjestima učenja nade istaknuti su neki oblici trpljenja kao što su bolest, starost, malenost, slabost, osjećaj krivnje, odbačenosti, gubitak bliskih osoba.

Misa s narodom

Po završetku prvoga dijela susreta biskupi i svećenici slavili su s narodom hodočasničku misu u 11:00 h, u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage kojom je predsjedao nadbiskup Vukšić, a prigodnu propovijed uputio provincijal franjevačke provincije  fra Zdravko.

U homiliji je naglasio kako susret okuplja svećenike koji dolaze iz različitih dijelova domovine, vrše različite službe i nose različite odgovornosti, ali ih (…) ujedinjuje isti poziv - nasljedovati Krista i voditi povjereni nam narod putem spasenja. Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije koje govori o okorjelim srcima i zapušenim ušima koja nisu sposobna ni otvorena čuti glas Božji, fra Zdravko je pozvao okupljene na propitivanje tumačeći Jeremiju: „Ove riječi su uvijek aktualne tijekom stoljeća i one postavljaju pred nas pitanje činimo li i mi ponekad isto? Ne okrećemo li i mi ponekad leđa Gospodinu slijedeći vlastite planove i ambicije, umjesto da osluškujemo njegov glas i hodimo putem kojim nam je zapovjedio? Vjerujem da smo svjesni kako je lako zapasti u zamku samodostatnosti, pa povjerujemo da nam Božji glas više nije potreban jer već znamo sve što trebamo činiti. Upravo je to siguran put u propast, put koji vodi do duhovnog sljepila i gluhoće.“

Aktualizirajući odlomak iz Lukina evanđelja koji izvješćuje kako su Isusa optužili da po poglavici đavolskom istjeruje đavle - na što je Isus odgovorio „kako ni jedno kraljevstvo u sebi podijeljeno ne može opstati“ - upozorio je duhovne pastire i vjernike kako „ove riječi moraju odzvanjati u našim srcima i umovima dok promišljamo o stanju naše Crkve u Bosni i Hercegovini“.

„Različita mišljenja i pristupi koje možemo imati o pojedinim stvarima nisu sami po sebi nikakav problem: čak štoviše mogu i pripomoći u otvaranju nekih novih perspektiva u našim životima. Problem nastaje onda kada se pojave velike podjele koje priječe napredak i koje mogu ugroziti samo poslanje Crkve. Kada smo razdijeljeni, kada ne radimo zajedno, kada jedni druge gledamo s nepovjerenjem ili čak s rivalstvom, mi time otvaramo vrata djelovanju Zloga“, kazao je te, ističući kako domovina i Crkva trenutno prolaze različite izazove kroz demografsku krizu, problem iseljavanja, sekularizaciju i materijalne poteškoće, poručio kako najveća opasnost ne dolazi izvana, nego iznutra, a ona se sastoji u tome da „prestanemo slušati glas Gospodnji, da otvrdnemo svoja srca, da se podijelimo i tako izgubimo duhovnu snagu“.

Zaključujući svoju propovijed potaknuo je svećenike i vjernike na jedinstvo. „Pozivam nas da radimo na jedinstvu naše Crkve. Da prevladamo povijesne, regionalne i institucionalne podjele koje nas ponekad razdvajaju. Da gradimo mostove razumijevanja i suradnje između biskupija i redovničkih zajednica, između svećenika i laika, između starijih i mlađih generacija“, naglasio je i dodao da „samo ujedinjeni možemo biti jači od jakog pod oružjem koji želi držati naš narod u ropstvu“.

Izvješća i planiranja

Nakon euharistije nastavljen je susret na kojem se razgovaralo o idućem saboru svećenika u BiH koji se treba održati u Tomislavgradu 4. lipnja te o proslavi 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora u vrijeme kralja Tomislava koja će biti upriličena 5. srpnja, također u Tomislavgradu.

Na kraju susreta dekani su izvijestili o godišnjim međudekanskim susretima održanim kroz prošlu godinu te istaknuli pozitivne plodove takve inicijative.

Podsjetimo da u četiri nad/biskupije u Bosni i Hercegovini ima 28 dekanata: u Vrhbosasnkoj 13, Banjolučkoj pet, Mostarsko-duvanjskoj osam i Trebinjsko-mrkanskoj dva.

Ž.I., KT