Nakon molitve kod Stadlerova spomen-obilježja u blizini njegove rodne kuće, koju je predvodio domaći župnik vlč. Anđelko Cindori, uslijedila je procesija do Katehetskog centra Župe Gospe Brze Pomoći, gdje je svečano zahvalno euharistijsko slavlje predvodio pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić.

Uz župnika Cindorija suslavili su gvardijan franjevačkog samostana: fra Slavko Milić, ravnatelj Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića fra Ivan Crnković te grkokatolički župnik i dekan o. Nikola Stupjak. Evanđelje je pjevanjem navijestio đakon Gutenberg Sourou Hounye iz Benina, koji je odnedavno na službi u toj župi.

Kidati okove nepravde

Biskup Ćurić na početku homilije podsjetio je na važnost obnavljanja vlastite vjere, istaknuvši kako svi naši spomeni uvijek iznova užižu svjetiljku te iste vjere. Prisjetio se kako su se vjerničke zajednice Slavonskog Broda prije dvadeset godina, odnosno 2006., ujedinile u hodu velike jednogodišnje duhovne obnove pod znakovitim geslom Moj kršćanski grad, pojasnivši kako kršćanska vjera nikako nije ideologija, na što je često upozoravao i papa Franjo, ističući da u takvu pristupu nema Krista, nema njegove ljubavi i nježnosti.

„Novost Kristova evanđelja trajni je poziv: ‘kidati okove nepravedne, puštati na slobodu potlačene; dijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov beskućnike, gologa odjenuti’ (usp. Iz 58,6–8). To je put i trajna ‘revolucija’ ljubavi o kojoj je svjedočio i Sv. Franjo Saleški, čiji spomendan Crkva danas slavi, upućujući sve na stvarne korake i djela, jer – imajući na umu istinu Kristova utjelovljenja – ‘Bogu treba služiti na ljudski način i u skladu s vremenom, čekajući dan kada će se to moći činiti na božanski način i primjereno vječnosti’“, rekao je biskup Ćurić.

Istaknuo je kako na 183. obljetnicu rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera ne možemo ne osjetiti da nas taj spomen poziva da svoja srca ne prestanemo oblikovati zahvalnošću za dar života i rasvjetljivati ih istinom krštenja.

Stadlerovi i Strossmayerovi isti ideali

„Krštenje nam očituje da je doista istinita riječ kojom Boga nazivamo Ocem te da u velikoj obitelji Crkve postajemo braća i sestre – da to nije tek ‘fraza’, nego istinski poziv da svoje odnose gradimo u pravoj bratskoj i sestrinskoj ljubavi, pažljivi i puni dobrote jedni prema drugima, suosjećajući osobito s potrebama onih ‘najmanjih’ – najslabijih, bolesnih i siromašnih“, rekao je biskup Ćurić, pozvavši vjernike da u svojim okupljanjima ne zaborave uprti pogled u Stadlerov primjer.

Prisjetio se i pohoda zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića Slavonskobrodskom dekanatu 2016., koji je tom prigodom ustvrdio „da je Stadler trajno povezao Slavonski Brod i Zagreb, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te svojim životom i zauzetim pastoralnim radom potvrdio da se s Božjom pomoći postižu izvanredne i čudesne stvari te da je zajednica Crkve uvijek i svugdje živi svjedok Božje ljubavi i njegova milosrđa“.

Kako se ove godine obilježava 145. obljetnica Stadlerova biskupskog ređenja biskup Ćurić je naglasio: „Ove se godine želimo osobito spomenuti i 145. obljetnice Stadlerova biskupskoga ređenja, nakon kojega u siječnju 1882., upravo preko svog rodnoga Broda na Savi putuje u Bosnu, k zavičaju Crkve koja mu je povjerena. Događa se to u godini kad u Đakovu biskup Josip Juraj Strossmayer posvećuje svoju katedralu „Slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slozi i ljubavi naroda svoga“. Jednak poziv i isti ideali koji se u tom razdoblju povijesti, druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, nosili i Stadlera i Strossmayera. Prepoznajemo ih dosita kao dvojicu vjernih suputnika, čija su brojna nastojanja i djela isprepletena dijalogom, uzajamnom podrškom i suradnjom.“

Biskupov molitveni napjev

Na zamolbu Služavki Maloga Isusa, kao svoj doprinos Stadlerovoj 145. obljetnici biskupskog ređenja, biskup je napisao i uglazbio znakovit molitveni napjev koji je na kraju homilije pročitao, a na završetku mise zajedno s vjernicima i otpjevao:
„Hvaljen budi, Isuse! Stadlerov nas zove glas: malenima nosit’ spas, u njima te vidjeti i svim srcem ljubiti. S Majkom dragom, Marijom, hvaljen budi, Isuse!“

Nakon homilije dvije redovnice Družbe Služavki Maloga Isusa, s. M. Krunoslava Adžamić i s. M. Vladislava Blažević, obnovile su svoje redovničke zavjete te zahvalile Gospodinu za sve milosti koje im je darivao tijekom pedeset godina služenja Malome Isusu.

Na kraju misnog slavlja zajedno je izmoljena molitva za proglašenje sluge Božjega Josipa Stadlera blaženim i svetim. Pjevanje je animirao zbor Župe Gospe Brze Pomoći.

Ovaj veliki događaj okupio je 55 redovnica Družbe Služavki Maloga Isusa: 31 redovnicu Sarajevske provincije SMI, predvođenu provincijalnom glavaricom s. M. Anom Marijom Kesten, 20 redovnica Zagrebačke provincije SMI, predvođenu provincijalnom glavaricom s. M. Emanuelom Pećnik, te četiri redovnice iz Vrhovne uprave Družbe SMI, predvođene zamjenicom vrhovne glavarice s. M. Katarinom Penić. Uz vjernike župa Slavonskobrodskog dekanata, na slavlju su sudjelovali i Prijatelji Maloga Isusa iz više mjesta Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

U Stadlerovu spomen-domu u Brodskom Vinogorju članovi bratstva Muževi katolici predvodili su cjelonoćno klanjanje, moleći na nakanu proglašenja blaženim i svetim sluge Božjega Josipa Stadlera.

S. M. Krunoslava Adžamić rođena je 6. siječnja 1954. u Srednjoj Slatini kod Bosanskog Šamca, od oca Ive i majke Ivke, rođene Kozić. Kao kandidatkinja Sarajevske provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije (BZBDM) primljena je 27. kolovoza 1970. U novicijat je ušla 5. siječnja 1975., prve zavjete položila je 6. siječnja 1976., a doživotne 15. kolovoza 1982. u Čardaku. Tijekom 50 godina redovništva služila je Malome Isusu molitvom i radom u njezi bolesnika u Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Trenutno je na službi u apostolatu samostana Doloroza u Čardaku.

S. M. Vladislava Blažević rođena je 12. lipnja 1957. u Gornjim Koričanima kod Travnika, od oca Pere i majke Ivke, rođene Lukić. Kao kandidatkinja Sarajevske provincije BZBDM primljena je 7. rujna 1972. U novicijat je ušla 5. siječnja 1975., prve zavjete položila je 6. siječnja 1976., a doživotne 15. kolovoza 1982. u Čardaku. Tijekom 50 godina redovništva služila je Malome Isusu molitvom i radom uređujući samostane i crkvene ustanove, u kuhinji, u skrbi za bolesne svećenike te u njezi djece i bolesnika. Trenutno je na službi predstojnice samostana Sv. Josipa u Vitezu.

Životopis nadbiskupa Stadlera

Josip Stadler rođen je u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843. u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije rođ. Balošić. U desetoj godini ostao je bez oca i majke, te je skrb za njega preuzela ugledna brodska obitelj Oršić. Školovao se u rodnom gradu, potom u Požegi, Zagrebu te na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je postigao doktorat iz filozofije i teologije. Bio je sveučilišni profesor u Zagrebu. Papa Leon XIII. imenovao ga je 1881. prvim vrhbosanskim nadbiskupom sa sjedištem u Sarajevu.

Josip Stadler poznat je po svojem gorljivom apostolskom djelovanju, osobito među siromasima i siročadi. Zbog kreposnog života, prozvali su ga ocem sirotinje. U Sarajevu je izgradio katedralu, bogoslovno sjemenište s crkvom Sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor dok je u Travniku podigao sjemenište i gimnaziju. Za siromašnu i napuštenu djecu izgradio je ubožnice Betlehem i Egipat, a samostane za redovnice iz Družbe sestara Služavki Maloga Isusa koje je utemeljio.

Umro je u Sarajevu 8. prosinca 1918. U tijeku je crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

B. Lukačević, J.Vr.,KT