Na početku misnoga slavlja nazočne je pozdravio prvi rektor Bazilike na Svetom Duhu fra Ivan Marija Lotar.

U propovijedi mons. Relota je istaknuo kako mnogi dolaze u svetište Ante Padovanskog sa svojim brigama, nadama i molitvama. „Neki dolaze tražeći izgubljene stvari, ali još češće dolazimo tražeći ono što je u životu najvažnije: mir u srcu, oproštenje, novu nadu i put obraćenja. Utorci posvećeni Svetom Anti kroz desetljeća su postali mjesto susreta vjere i života. Ovdje dolaze majke i očevi sa svojim brigama za djecu, mladi tražeći put i smisao, te stariji noseći teret godina, bolesti i samoće. Svatko donosi svoju priču, svoje suze i svoje molitve“, kazao je i posvijestio kako je zanimljivo što narod oduvijek osjeća blizinu Svetoga Ante.

„On je svetac koji je 'blizu', poput prijatelja kojem se čovjek može obratiti jednostavnim riječima. Možda upravo zato što je i sam u životu bio čovjek duboke vjere, ali i velike ljudske osjetljivosti. Sveti Anto nas uvijek vodi prema dubokoj istini evanđelja: Bog je blizu onima koji su maleni. Ne onima koji misle da sve znaju i mogu, nego onima koji priznaju svoju slabost i otvaraju srce milosti. U franjevačkoj duhovnosti to zovemo malenost. To je put kojim je išao Sveti Franjo; nije želio biti velik u očima svijeta, nego malen pred Bogom i braćom, otkrivajući u tome neizmjernu slobodu ljubaviC, rekao je biskup Relota i podsjetio kako se tijekom 2026. „spominjemo jubileja smrti Sv. Franje jer, osam stoljeća nakon njegova prelaska u vječnost, njegov glas i dalje snažno odjekuje".

„U svijetu punom napetosti, ratova i podjela, Franjo nam pokazuje put bratstva. On je u svakom čovjeku, pa i u stvorenjima, gledao brata i sestru. To nije bila samo pjesnička slika, nego duhovna vizija svijeta u kojem je sve povezano Božjom ljubavlju. Njegova molitva Gospodine, učini me oruđem svoga mira danas ima snažnije značenje nego ikada, jer mir ne počinje na konferencijama, nego u srcu čovjeka, u obitelji i spremnosti da oprostimo“, ustvrdio je te ponovno progovorio o Sv. Anti koji je kao veliki propovjednik privlačio tisuće ljudi ne samo svojom učenošću, nego srcem koje je gorjelo ljubavlju prema Kristu.

„Branio je siromašne i pozivao na pomirenje. Sveti Franjo ga je cijenio, ali mu je poručio da može poučavati teologiju samo pod uvjetom da nikada ne izgubi duh molitve. To je poruka i za današnju Crkvu: znanje bez poniznosti ostaje prazno. Evanđelje se naviješta životom, baš kao u priči o majci koja je godinama molila Svetoga Antu da joj pronađe 'izgubljeno dijete', sina koji se nakon godina šutnje vratio kući upravo u utorak navečer. Najveće čudo nije pronaći stvar, nego pronaći izgubljeno srce“, dodao je i naglasio kako u vremenu sebičnosti, franjevački duh poziva na služenje.

Citirajući Leona XIV. koji je rekao kako Crkva nije zatvorena kuća savršenih, nego otvoreni šator nade za ranjeno čovječanstvo posvijestio je kako kršćani ne smiju biti ravnodušni prema patnji svijeta. Na kraju je nazočne potaknuo da svoje nakane, obitelji, domovine Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i sav svijet, stave pred Sv. Antu moleći za dar franjevačkog srca koje nikada ne gubi nadu. „Neka nas Sveti Anto vodi Kristu, a Duh Sveti obnovi naša srca da budemo svjedoci mira“, kazao je na završavajući homiliji.

Liturgijsko slavlje animirao je župni zbor.

Nakon misnoga slavlja, upriličena je zajednička večera.

Ž.I., A.Š., KT