Dob nije jedina izvanredna činjenica koja njegovih 79 godina redovničkog života čini toliko značajnima, piše asianews.it. Naime, njegovim sprovodom, 14. kolovoza, hongkonška opatija oprostit će se od posljednjeg redovnika iz skupine trapista koji su preživjeli komunističke progone u Kini i uspjeli obnoviti svoju zajednicu 1950-ih u tadašnjoj britanskoj koloniji, uz podršku biskupa Enrica Valtorte, misionara reda PIME (Papinskog instituta za vanjske misije).

Smrt oca Chaoa dragocjena je prilika za prisjećanje na priču o mučeništvu koja u mnogočemu podsjeća na redovnike iz Tibhirinea, ubijene 1990-ih i proglašene blaženima među alžirskim mučenicima.

Otac Chao rođen je 1918. u Chengtingu, u provinciji Hebei. Godine 1941., u dobi od 23 godine, stupio je u izvornu opatiju Naše Gospe od Radosti (poznatu i po francuskom nazivu Liesse, što znači radost), koja se nalazila u tom dijelu Hebeija.

Monaška zajednica osnovana je 1928. kao ogranak prve cistercitske opatije u Kini, Naše Gospe od Utjehe, koju su 1883. u planinama Yangjiaping (nedaleko od Kineskog zida, oko 130 kilometara sjeverno od Pekinga) podigli redovnici iz poznate francuske opatije Notre-Dame de Sept-Fons.

Cistercitska zajednica kojoj se otac Chao pridružio 1941. bila je redovničko bratstvo koje je već doživjelo strahote rata, unatoč tome što je u Kini djelovalo manje od 70 godina.

Godine 1937. samostan Naše Gospe od Radosti u Chengtingu prvi su put okupirali Japanci, pri čemu je nekoliko redovnika zatvoreno i ubijeno.

Kada je 1947. otac Chao položio svoje doživotne zavjete, započela je najbolnija stranica kalvarije kineskih trapista. Opatija Yangjiaping prva se našla na meti, ovoga puta Maovih komunističkih snaga. U njoj je tada živjelo oko 75 redovnika, od kojih su većina bili Kinezi – što nije bilo slučajno, s obzirom na obilje lokalnih zvanja.

Treći opat opatije Naše Gospe od Utjehe, Dom Louis Brun, napisao je o tome: „Govorilo se da Kinezi imaju osobit dar za kontemplaciju i da su skloniji kontemplativnom životu od nekih drugih naroda, a to se pripisuje njihovoj skromnosti, teškom životu, postojanju brojnih budističkih i taoističkih samostana te meditativnoj naravi naroda, manje sklonoj akciji od Europljana... Mogli bismo reći, što će mnogima zvučati kao paradoks, da se čini kako je Pravilo Svetog Benedicta napisano za Kineze.“

Godine 1947. Yangjiaping se našao na prvoj crti bojišnice u ratu između komunista i nacionalista. Kada su komunisti tog ljeta probili neprijateljsku obranu, potaknuli su stanovnike okolnih sela na pljačku opatije, izveli redovnike pred revolucionarni sud te ih javno premlaćivali i mučili kako bi ih prisilili da se odreknu vjere. A onda je 30. kolovoza započelo mučeništvo. Nakon što su spalili ono što je ostalo od samostana, komunisti su deportirali sve redovnike, vodeći ih po krševitim stazama kroz planine sjeverne Kine na „marš smrti“.

Ruku vezanih lancima ili žicom koja im je ogolila kosti, po pljuskovima, stari i nemoćni redovnici nosili su jedni druge na leđima, bili prisiljeni tražiti hranu poput životinja, bez mogućnosti međusobne komunikacije, i bičevani čim bi ih uhvatili da polusneni drijeme ili miču usnama u molitvi. Uz put je od iscrpljenosti i gladovanja umiralo i do troje redovnika dnevno. U siječnju 1948., nakon posljednjeg „narodnog suđenja“ u Panpouu, strijeljani su otac Krizostom Chang, 29-godišnji subprior zajednice, i još petorica redovnika.

Prije smrti, otac Chang rekao je svojoj sabraći: „Umiremo za Božju stvar. Uzdignimo mu srca posljednji put u potpunom predanju svoga bića.“

To je ujedno razlog zašto se njegovo ime nalazi na čelu 33 mučenika iz Yangjiapinga (30 kineskih redovnika, jedan Francuz, jedan Nizozemac i jedan Kanađanin).

Sudbina Liessea, gdje je boravio mladi otac Chao, nije bila ništa drugačija. I taj je samostan u Hebeiju u to vrijeme bio pod napadom komunista. Dvojica redovnika su ubijena, dok su ostali bili primorani potražiti utočište u Xinduu blizu Chengdua (Sichuan), koji je tada još bio pod kontrolom nacionalista, te su ondje preselili svoju zajednicu.

Međutim, opat je shvatio da će to sklonište biti samo privremeno. Zbog toga se pobrinuo da bar neki redovnici, među kojima je bio i otac Chao, napuste Kinu i odu u samostan Notre-Dame-des-Prairies u Manitobi, u Kanadi.

Stari redovnik bio je u pravu. Godine 1951. trapistička zajednica u Xinduu također je likvidirana kao rezultat komunističkog progona. Kroz skupinu redovnika koji su pronašli utočište u Kanadi rođen je projekt obnove zajednice u Hong Kongu.

Kako nalaže trapistička duhovnost, britanski guverner Hong Konga na molbu biskupa Valtorte dodijelio im je nenaseljeno zemljište na uzvisinama otoka Lantau. Ondje su osmorica redovnika obnovljene zajednice vlastitim rukama izgradila samostan, koji je službeno otvoren 19. veljače 1956.

Prije povratka iz Kanade, kineski redovnici proveli su nekoliko mjeseci u opatiji Sveta Trojica u Utahu kako bi usavršili engleski jezik i naučili tehnike izrade sira.

Kako bi se uzdržavali radom, doveli su krave na Lantau. Zajednica je počela proizvoditi mlijeko, maslac i sir, koji su ubrzo postali poznati diljem Hong Konga, učinivši trapiste i njihov „Trappist Haven Monastery“, kako se tada zvao, dobro poznatima.

Godine 1974. otac Benedict Chao izabran je za trećeg priora obnovljene kineske monaške zajednice, što je dužnost koju je obnašao do 1998.

Sljedeće godine cistercitski je red konačno priznao zajednicu na Lantauu kao samostalnu opatiju, koja je u siječnju 2000. ponovno preuzela ime koje je imala u Hebeiju.

Danas je to opatija Naše Gospe od Radosti, koja je zahvaljujući ocu Chaoa i njegovoj subraći uspjela očuvati živim sjećanje i molitvenu prisutnost trapista iz Hebeija, unatoč ranama povijesti 20. stoljeća.

Treba kazati kako je smrću oca Chaoa, status najstarijeg redovnika prešao na azijsku redovnicu s. Sebastianu Yamaguchi Teruko iz opatije Imari u Japanu, koja ima 107 godina.

J.M., KT