Don Ante Ivančić

Hvala Ti za svjetlo, život što mi daješ


Don Ilija Drmić prokomentirao je kako se autor s prvijencem javio u zrelijoj životnoj dobi, a razvidno je da u sebi nosi pjesnički talent od kolijevke.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Don Ante Ivančić rođen je u Grabovici, općina Tomislavgrad, 29. travnja 1942. od oca Veselka i Ilke, rođ. Šarić. Filozofsko teološki studij završio je u Zagrebu (1965. - 1971.), a za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je 1970. u Zagrebu nadbiskup Franjo Kuharić. Svećenički put započeo je kao kapelan u Dračevu. Između ostalih službi bio je župnik u Neumu, Vinici i župi Šipovača Vojnići te ravnatelj Svećeničkog doma u Potocima (Bijelo Polje), a od 1995. do danas župnik je župe Gospe od Zdravlja u Zagorju kod Posušja.

Odavno ga zanima pisana riječ, a do sada je svoju poeziju (uglavnom pod pseudonimima) objelodanjivao u Crkvi na kamenu i župnom glasilu svetišta Marija Bistrica Milosti puna, te 2003. objavio u zbirci pjesama Vječne radosti nada. Don Ilija Drmić prokomentirao je kako se autor s prvijencem javio u zrelijoj životnoj dobi, a razvidno je da u sebi nosi pjesnički talent od kolijevke.

Upravo iz ovog ostvarenja našim čitateljima donosimo nekoliko upečatljivih poetskih kreacija u kojima svećenik i pjesnik na osobit način pjeva Boga. Motivi velike većine njegovih pjesama su, osvrnula se u recenziji s. M. Petra od Presvete Euharistije, temelji našega kršćanskog života – rođenje Isusovo, njegova muka i smrt na križu te njegovo slavno uskrsnuće.

„Gotovo svaka pjesma na stranicama ove zbirke prožeta je nadom te iskonskom čežnjom za vječnom radošću, koju već i ovdje uživamo 'uz progonstva'. Čitatelju one izmamljuju ponos što je dijete Božje, dijete nade“, zapisala je s. M. Petra.  

GLEDAM TE, MAJKO
Gledam Te, Majko,
pod križem stojiš
i patiš.
Tu je tvoje mjesto
jer križ je prijesto
s kojeg vlada,
iako strada,
za nas
Tvoj Sin,
naš Spas.
 
VESELIM SE
Veselim se
novom jutru,
novom danu,
novom suncu.
Veselim se
novom putu,
novoj igri
i životu.
Veselim se
Novom Kruhu,
što ga Isus
nama daje.
Veselim se,
od tog Kruha
život cijelu
vječnost traje.
 
ISUSE MALENI!
Pred Tebe dođoh ko siromah zadnji.
Rado bih Te nešto upitati htio:
Ja Te više trebam što sam bijedan, manji:
Ljutiš li se na me što sam okasnio?
Ne govoriš ništa, lice ti se smiješi.
Dok te Majka ljulja, pogled me Tvoj prati.
Ulijeva mi nadu i silno me tješi,
što me Tvoja sveta zagovara Mati.
Isuse maleni, Ti mene poznaješ.
Ja sam onaj bijedni siromah posljednji
Hvala Ti za svjetlo, život što mi daješ.
Što si manji posto, to si draži meni.