Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Klasičnu gimnaziju maturira u Splitu 1909. i upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu. Zbog revolucionarnog djelovanja 1912. dolazi u sukob s policijom. Tri je puta uhićen, a izgnan je na deset godina s područja Hrvatske i Slavonije. Kad je oslobođen, 1913. odlazi u Pariz gdje proživljava duševne krize, razočarenja, sukobe s ljudima u Jugoslavenskom odboru, te razočarenje u ljubavi. Iz Pariza se vraća 1919. (neko je vrijeme boravio u i Londonu) i poslije živi u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Splitu, a od 1940. u Zagrebu kao slobodni književnik do smrti 12. studenoga 1955. Prvi put se, kao maturant, javio u Mladoj Hrvatskoj pjesmom Za novim vidicima (1909.), a 1914. zastupljen je i u zborniku Hrvatska mlada lirika. Njegovo pjesništvo bilo je cijenjeno i prije nego li mu je 1920. izišao prvijenac Lelek sebra (sebar – rob, kmet).

Podsjetimo, Lelek sebra i iduća zbirka Kolajna (1926.)nastale su kao jedinstvena knjiga za Ujevićeva boravka u Parizu u vrijeme Prvog svjetskog rata i sadrže biljeg aktualnih prilika i stanja. Obje su poezija grča, patnje, ljubavi i traženja duhovnog mira i utjehe. Spomenimo i Ujevićeve poetske zbirke Auto na korzu, Ojađeno zvono, Žedan kamen na studencu, te knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, kao i činjenicu da je Ujević bio i vrstan prevoditelj s francuskog...  

Književni znalci ističu kako poezija legendarne figure u povijesti hrvatske književnosti odiše neskladom između unutarnjeg i vanjskog – autor naglašava širinu svojeg duha i želja – unutarnjeg svijeta nad skučenim prostorom u kojem se nalazi, a druga Ujevićeva dominanta je shvaćanje poezije kao pribježišta i radosti.

Iz mnoštva motiva izdvojimo patnju koju možda najbolje izražava jedna od njegovih najpoznatijih poetskih kreacija – Svakidašnja jadikovka iz zbirke Lelek sebra. Pjesma je nastala 1916. za Ujevićeva boravka u Parizu gdje je kroz izgnanstvo tijekom Prvog svjetskog rata iskusio bolne trenutke i bio svjedokom strahota i propadanja vrjednota. Napisana uslijed nemoći u osobnom i općeljudskom stradanju, Svakidašnja jadikovka zrcali gorko iskustvo duhovno starog mladića koji nema ni volje ni snage suprotstavljati se surovu životu. No, unatoč gorkoj ispovijedi u tonu trpljenja, boli i neostvarenih želja, pjesnik teži za svjetlošću i radošću prizivajući Boga.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
ili ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!