Vladimir Pavlović: Genezeratska plavet


Želeći podsjetiti na iznimnu vrijednost i kvalitetu Pavlovićeve književne riječi, donosimo neke od njegovih antologijskih stihova.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Vladimir Pavlović je rođen 29. rujna 1935. u Trebižatu gdje je završio pučku školu. Niže razrede gimnazije pohađao je u Mostaru i Čapljini, a Srednju poljodjelsku školu u Čapljini. Nakon toga diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru. Potom je kratko radio kao nastavnik hrvatskog jezika i književnosti u Čitluku, a poslije tog angažmana tridesetak godina učiteljuje u Kuli Norinskoj kod Metkovića.

U književnosti se javlja od 1953. i kroz iduća desetljeća piše pjesme, eseje, putopise, dramske tekstove, publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja, humoristično-satiričnu prozu, novinske zapise, te književne, likovne i kazališne kritike i prikaze.

Od poetskog prvijenca 1955. do 2001. objavljeno je 20 Pavlovićevih knjiga, a njegov je književni angažman ovjenčan značajnim priznanjima. Pored ostalih, dobio je 1994.i prestižnu pjesničku nagradu DHK-a Tin Ujević  za stihozbirku Gral kao najbolju knjigu pjesama u toj godini. Pjesme su mu prevođene na mnoge strane jezike, a zastupljen je u brojnim antologijama bosanskohercegovačke i hrvatske poezije. Bio je član DHK-a i P.E.N.-a te DHK-a HB-a. 

Među sedmoricom sastavljača čuvenog pisma hrvatskih intelektualaca iz BiH 1971. našlo se i njegovo ime, a ostat će zapamćen i po značajnim dužnostima u kulturi. Od 9. lipnja 1991. do 7. kolovoza 1995. bio je predsjednik Matice hrvatske Metković. Pred kraj života obavljao je posao ravnatelja Gradskog kulturnog središta u Metkoviću. Godine 1996. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a na toj funkciji ga zatječe i smrt. Preminuo je 7. prosinca 1996. u Zagrebu. Pokopan je na groblju u Trebižatu. Početkom školske 1997./'98.  Osnovna škola u Čapljini dobila je ime po Vladimiru Pavloviću.

Želeći podsjetiti na iznimnu vrijednost i kvalitetu Pavlovićeve književne riječi, donosimo neke od njegovih antologijskih stihova.

GENEZERATSKA PLAVET

Pada mi svjetlost po kosi
s jadranskih uzvisina.
Strijele od svjetlosti krše mi se o čelo.
Genezeratska plavet ovako je lila
Učitelju po licu.
On je govorio mudro nad vodom.
Njezina gibljivost na koljena je pala.
O plavičasti zvonici s jadranskih brežuljaka
koji gorite u večernji čas!
Cvjetna zvona iz vaše vitkosti
u moju dušu prelaze.
Glagoljski brevijari optočeni srebrom
nad kojima su suha usta šaptala.
Jesi li ih pomno slušao, Gospodine?
Ruža koja se, evo, polako gasi sred apside
hvali ruke što su je njegovale.
S ovih je brežuljaka slavno odletjeti
u purpurnu dubinu u koju zemlja pada.
Mnogi su o njoj izrekli mudrih riječi
i pustili neka im niz lice lije.
Blaga je ova večer, pčelama posuta:
na plavoj lavandi zuje kasni kukci.
Njišu se asirske lađe krcate tigrovima,
ali se od njih ne strepi jer im je uzeta oholost.
Gdje je moja kuća u ovoj stišanosti?
Tko u njoj spava u ovaj ganutljiv čas?
Grize li zid hladnoća, pohode li je mrtvi
ili šuštavi leptiri sa treperavim okom?
Ovo su časovi zebnje iz kojih bih htio izaći
pa sad vrludam jer ne znam gdje su vrata.
Ti koji si hodao po vodi, nauči i mene hodati
po ovoj vatri što naokolo cvjeta.

 

GRAL

Posuda iz koje nisam pio
od taljena je sjaja.
Meni je tek pouzdanje,
na suhoj usni sukrvica.
Blagovat će se jednom
otajna večera, bit će
Nazarenac za stolom.
Umočit će prste u posudicu.
Po licu će nam odsijevat Gral.
Posegnut ćemo za ribama
iz genezaretske vode,
za kruhom koji snenu družbu
otajnim mirisom omamljuje.
A kada Učitelj zazove Eloi!
prikovan za bešćutno drvo,
ganuti Josip iz Arimateje
prinijet će uz bok Gral.

 

ZEMLJA ZEBNJE

Sanjao sam svoju banovinu, zemlju zebnje.
Sad sam u njoj: vladam, imam podanike.
Imam mudru glavu, žezlo zmajeve,
vode i gore, pokoran puk koji mi sapliće hod.
Pjevam, posrćem, lovim ribe, podižem bedeme,
ulagujem se moru koje mi podriva san.
Tepam mu, nudim jelo, pitam: jesi li žedno,
je li ti udoban ležaj, bridi li te sidro?
Palim svjetiljke, bdijem, stišavam gnjevan glas,
strepim kad je cvatnja, razgonim oblake,
šetam po mjesečini, iskušavam nevičnu ruku.
Zatim dugo spavam, dugo se budim,
dugo se navikavam na tamnu zemlju
koju obrasta štir.