Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Još u travnju ove godine HSP BiH tražio je od Republike Hrvatske žurno preispitivanje državljanstva Savjetnika Ljiljana Zlatnog, ukoliko taj baštinik starostavne – još iz 2006.! – bošnjačke ujdurme ustraje u kandidaturi za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Uz to, pravaši drže kako bi službeni Zagreb trebao razmotriti i mjere ulaska u Republiku Hrvatsku tome gospodinu koji se – dokazao je to i sud u Strasbourgu – glede pripadnosti hrvatskom narodu ponašao, da prostite, po načelu „piškit ću – kakit ću“. Znao je, naime, biti i Srbin.

Dani otvorenih vrata…

Međutim, iako vjerojatno nema stranke s hrvatskim predznakom, pa vjerojatno niti tzv. obična Hrvata koji ne bi potpisao ovu pravašku inicijativu, ubrzo je pala u zaborav. Sve evo donedavno, kada je Domovinski pokret, poprilično iznenadno, prenuo hrvatsku javnost – s obiju strana granice – promovirajući Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH, o kojoj bi se imao očitovati Hrvatski sabor.

A u toj rezoluciji – koja se prvotno zvala deklaracija – značajno mjesto zauzima i točka prema kojoj bi hrvatska Vlada trebala provesti „sveobuhvatnu reviziju zakonitosti postupaka stjecanja hrvatskog državljanstva“ za osobe s prebivalištem u BiH, uključujući i slučajeve pojedinaca koji „sustavno potiču na izborni inženjering, preglasavanje i narušavanje političkog položaja hrvatskog naroda“ – slijedom čega idući bi korak bio poništiti nezakonito stečeno državljanstvo u slučajevima zloporabe zakonskih odnosa.

Kako pak trenutačno stvari stoje, ovaj je tekst na – završnoj? – redakturi kod DP-ova koalicijskog, i to starijeg, partnera – HDZ-a, zna se! Pri čemu je, uz rečeno, još delikatniji dio teksta onaj što se odnosi na posebnu izbornu jedinicu za Hrvate, koja bi, u biti, otklonila mogućnost da Bošnjaci biraju „poštenoga Hrvata“. Peti put… Vidjet ćemo, dakle, što će biti s Rezolucijom, makar u ovome dijelu koji se odnosi na vrijeme kada su u Zagrebu, u svezi s dodjelom hrvatske domovnice, s naglaskom na putovnicu, proglašeni „dani otvorenih vrata“.

Miješani brak(ovi) u Izetbegovića

Mada, hrvatski Ustav ne dopušta oduzimanje državljanstva ni pod kojim uvjetima, čak ni za kazneno djelo – veleizdaje. Što na prvi pogled nema naročite – logike. Ali, logika je logika, a pravo je pravo… Ustavotvorac je, kako je to nedavno objasnio Večernji list, polazio od drugačije logike: Državljanstvo nije orden za zasluge, niti priznanje za političku podobnost, nego ono označava pripadnost političkoj zajednici. Država, naime, može kazniti (svoga) građanina zbog njegova djela, ali ga ne može izbrisati iz zajednice kojoj pripada.

Pravna nas logika (…), ipak, ne priječi podsjetiti na to kako, prema svjedočenju hrvatske europarlamentarke – ali i bivše bh. veleposlanice – Željane Zovko, 700 000 Bošnjaka ima hrvatsku putovnicu. Među njima, tvrdila je prije nekoliko godina, i članovi obitelji Izetbegović. Nije, doduše, imenovala konkretnog Izetbegovića. Prozvanom se ipak osjetila najvažnija Izetbegovićka - Sebija te je demantirala našu bivšu veleposlanicu. Gotovo istodobno suprug nekadašnje prve dame - Bakir nije izrijekom otklonio mogućnost da ipak neki Izetbegović ima putovnicu. Obznanio je vrlo zanimljivu informaciju iz povijesti ove povremeno prve obitelji u Bošnjaka – bilo je i miješanih brakova!

„Imam bliskih rođaka koji su rođeni u Zagrebu, možda je poneki protjeran iz Šamca završio s putovnicom. Alijin prvi rođak oženjen je, primjerice, Hrvaticom s Brača“, svjedočio je Alijin jedinac, što nas dovodi do zanimljive činjenice: Kad je u ratu trebalo uteći, Izetbegovićima je omiljena adresa ona – hrvatska. Tako je Alijina mezimica, kći Sabina tijekom – valjda! –  posljednjega rata boravila u Sutivanu na Braču, a već rečena gospođa Seka studirala je u Zagrebu usred rata. Navodno, doduše…

Kako je Zoki progledao na East Riveru

Kako bilo, vrijedno je podsjetiti na (upozoravajuću) izjavu Zovko: „U Hrvatskoj je za vrijeme rata u BiH bilo smješteno više od 300 000 Bošnjaka. Većina je kasnije dobila državljanstvo i putovnicu, na osnovu starih izjava da se netko od njih ili njihovih izjašnjavao kao Hrvat. Kada je Hrvatska predavala aplikaciju, upisana je i činjenica da je 1,1 milijun putovnica izdano državljanima koji istodobno imaju i putovnicu BiH. To znači da osim etničkih Hrvata, hrvatsko državljanstvo imaju Bošnjaci, Srbi i drugi građani susjedne zemlje.“

Nešto malo prije negoli će ga Ostojić primiti „u Hrvate“, Hadžihafizbegović se promovirao i kao strogi cenzor. U to doba, kao SDA-ov kantonalni ministar kulture, podignuo je rampu za koncert Marka Perkovića u Sarajevu gdje su inače, poglavito '92., Čavoglave bile gotovo neslužbena himna

Na tu je činjenicu, istina neizravno, skrenuo pozornost i Zoran Milanović – koji, znakovito, ignorira inicijativu Domovinskog pokreta. U rujnu 2021., nakon Opće skupštine UN-a, hrvatski je predsjednik uhvatio muštuluk Al-Jazeeri Balkans kazavši kako je on i predsjednik Hrvata u BiH. I, ne bi, sama po sebi, ta izjava bila naročito delikatna – u Sarajevu bi kazali skandalozna – da ju njujorški govornik nije dao u kontekstu „slučaj Ljiljan Zlatni“: „Komšić je ovdje došao kao jedan od članova Predsjedništva, ne znam uopće s kakvim mandatom i u čije ime govori. Ja sam kazao da sam predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa, na neki način, i onih u Bosni i Hercegovini.“

No, desetak godina ranije, u rujnu 2010., prije nego li će progledati na obali East Rivera, Zokiju nije bilo mrsko skoknuti do povremeno prijateljskoga Sarajeva i zdušno se uključiti u kampanju koja je bošnjačkome gaziji imala osigurati drugi mandat u uzurpiranoj fotelji u Titinoj 16. A, onda, nakon zakonske stanke od četiri godine, još je dvaput po četiri godine sjedio u hrvatskome kabinetu ispod Broza u ulju.

Bez, treba pošteno kazati, Milanovićeve potpore.

Mesićev Hrvat (malo) o džamijama

Kada se pak zna kako hrvatsku putovnicu ima – i to ne krije! – Savjetnik odlazećega Člana, legitimno je pitanje: Ima li i Željko – prema vlastitu svjedočenju „nekakav Hrvat“ – „hrvatski pasoš“? Da ne duljimo: Nema! No nije da nije htio – imati. Još prije nekoliko godina, gostujući na HRT-u u Nedjeljom u 2, pošteno je, što mu uvijek nije običaj, priznao Aleksandru Stankoviću kako ju je tražio ’96. „Nisu mi dopustili, nisu mi dali. Kazali su kako se nisam dokazao kao Hrvat. A, dobro što ću“, objasnio je, dodavši kako mu supruga Sabina ima – preko majke – putovnicu.

Jasno, zanimljivo je to da eto prva dama, za razliku od gore joj polovice, ima hrvatske, kako se to kolokvijalno veli, papire. Nije tu, ipak, kraj zanimljivostima – a možda i bizarnostima. Dokazani, iskusni kroatofob, posljednjih godina i kao veleposlanik u SAD-u Sven Alkalaj u hrvatsko je državljanstvo primljen 2006. Ove je godine, otkrio je portal Zapad.ba, zatražio produljenje osobnih dokumenata, putovnicekoju je dobio zajedno s hrvatskim državljanstvom u mandatu Stjepana Mesića. Taj je zahtjev uputio kako bi, obrazložio je, mogao „servisirati“ nekretninu koju ima na Jadranu.

Gotovo istovremeno, 23. veljače ove godine taj diplomat, kojega je suprug ponosne nositeljice hrvatske domovnice gospođe Sabine instalirao u Washington, napisao je klevetnički tekst za The Washington Times, u komu je tumačio kako su i koliko Srbi i Hrvati tijekom rata (s)rušili džamija, dok su, eto, Bošnjaci, je l' te, gradili crkve – kako pravoslavne, tako, dakako, i katoličke…

Prevencija – majka mudrosti

Uz to, naročito se bavio obiteljskim stablom Maxa Primorca, otkrivši Amerikancima kako mu je otac bio povezan s hrvatskom emigracijom. A, sve zbog toga što se tome Ljiljanovu kadru i sarajevskoj mu centrali Primorac zamjerio kao, veli, promotor trećeg entiteta koga odreda bošnjački mediji – preventivno! – stavljaju u znake navoda…

I u vrijeme kada je Alkalaj bio (već) stari Hrvat, u lipnju 2013., Emir Hadžihafizbegović obznanio je kako je imao nekoliko slobodnih dana te ih je iskoristio skoknuvši u Zagreb gdje mu je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić osobno uručio Rješenje o državljanstvu.

„Mislim da je ovo i priznanje kulturnom prostoru BiH, priznanje mojoj akademiji, kao i Udruženju filmskih radnika BiH“, kazao je Hadžihafizbegović kojem je priznanje pripalo nakon 12 igranih filmova koje je snimio za hrvatsku kinematografiju te nakon što je dobio tri nacionalne hrvatske nagrade te i dvije Zlatne arene u Puli. Sve OK, kazali bi… Ali – uvijek postoji neko – ali.

Naime, nešto malo prije negoli će ga Ostojić primiti „u Hrvate“, pulski se laureat promovirao i kao strogi cenzor. U to doba, kao SDA-ov kantonalni ministar kulture, podignuo je rampu za koncert Marka Perkovića u Sarajevu gdje su inače, poglavito '92., Čavoglave bile gotovo neslužbena himna. Nije, doduše, to mogao znati Rankov Hrvat jer je, kako godinama tvrdi The Bosnia Times, u to vrijeme Bosnu branio u umjetničkoj četi HVO-a u Mostaru. Zato je o „slučaju Thompson“ govorio (nadahnuto): „Ja sam protiv svake cenzure, neka svatko sluša što hoće. No, kao građanin BiH moram reći da ksenofobične, mizantropske poruke, koje se doista nalaze u nekim pjesmama gospodina Perkovića, nisu dobro došle u multinacionalno i multikonfesionalno Sarajevo.“

Rankov Hrvat i – filantrop

Inače, riječ je o jednoj uistinu suptilnoj umjetničkoj duši koja svoju predstavu Godine prijevare završava riječima koje – više negoli bilo što drugo – svjedoče kako je život posljednjih godina u multi-kulti bastionu podno Trebevića ostavio neizbrisiv pečat: „Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikada nećeš. 'Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela…“

Nakon što smo evo detektirali nekoliko – ničim izazvanih?! – Hrvata, sjetimo se prvo Ustava Republike Hrvatske koji priječi da im se – pa čak, eto, i Ljiljanovu Savjetniku! – oduzme državljanstvo. A, onda i – da izvinete! – druga Tite koji je ispalio nezaboravni naputak sudcima: „Nemojte se držati zakona k'o pijan plota!“

Nije ni Brozova svaka za – bacit'!