Bog, bližnji i ja


Valjda nam je svima poznata često citirana Isusova dvostruka zapovijed ljubavi. Čitamo kod evanđelista Mateja: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ i: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22,37.39).

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Zapovijedi jesu dvije. No, nisu u toj zapovijedi ili u tim zapovijedima nisu samo dva aktera: Bog i bližnji nego tri: Bog, bližnji i ja. Iako je tu ono „ja“ na posljednjem mjestu, od njega zapravo sve počinje, jer tek ispravan stav prema njemu omogućuje i ispravan stav prema Bogu i prema bližnjemu.

Hrvatski karmelićanin o. Franjo Podgorelec, prije nekog vremena u jednoj je meditaciji prenio podatak kako je nedavno istraživački tim psihologa Sveučilišta Južnog Mississipija u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon provedenih ispitivanja „iznio tezu da su narcisoidnost, pretjerano samopouzdanje i hvalisavo ponašanje, ustvari, samo maska za duboku inferiornost i nisku razinu samopouzdanja“ neke osobe. To je, eto, potvrđeno znanstvenim istraživanjem. I nastavlja: „Time su potvrdili, u duhovnoj literaturi odavna iznijetu misao, da je čovjekov odnos prema bližnjemu često samo refleksija njegova stava prema samome sebi. Sve uvreženija je, stoga, misao da Isusova središnja zapovijed ljubavi nije dvokrilna, nego trokrilna: prema Bogu, sebi i bližnjemu. To je, ujedno, vjernija interpretacija samoga teksta“.

Mjera ljubavi

Svaki čovjek sve oko sebe gleda kroz svoje naočale. Ne prihvaćam li i ne ljubim li ispravno samoga sebe, time otkrivam da ne vjerujem zapravo ni da me Bog ljubi, a neću biti u stanju ispravno se postaviti ni prema bližnjemu. Uočimo, kako to Isus lijepo razlikuje: Bogu pripada sva čast i sva ljubav koju stvorenje može dati, a bližnjemu sve ono i samo ono što pripada i treba i meni samomu. Mjera (ispravne) ljubavi prema meni je zapravo mjera te ljubavi i prema drugom čovjeku, bližnjemu. Za duševno zdravlje vrlo je važno da čovjek prihvati samoga sebe, svoje pozitivne i negativne značajke, da bi se mogao ispravo postaviti i prema Bogu i prema bližnjemu. Ako to nije u stanju, onda se zbog nekih svojih loših svojstava, koja sam sebi ne želi priznati, počinje sramiti sam sebe i ne prihvaća sebe. A to onda rađa napetošću, frustracijama, nezadovoljstvom ili zavišću. To se očituje u izjavama poput ovih: „Blago tebi“ ili: „Lako je tebi, a teško meni“ i sl. Nezadovoljni svojim stanjem idealiziramo tuđe, koje ponekad uopće nije bolje, ali se ta osoba ne tuži znajući da od toga nema nikakve koristi. Takav čovjek postaje žrtvom ili vlastitog kompleksa manje vrijednosti od koje pati ili narcisoidnoti kad sebe želi po svaku cijenu staviti u središte pozornosti i o sebi davati sasvim drugačiju sliku „želeći time prikriti da ga drugi vide onakvim, kakvim on sam sebe vidi.“. Čovjek koji ne prihvaća sebe, zapravo je nesretan čovjek. A to ima dalekosežne posljedice, kako sjajno opaža o. Podgorelec: „Neprihvaćanje sebe čovjeka vodi prema tome, da ne može prihvatiti i ljubiti niti svoga bližnjega“.

Prihvatiti sebe

A lijek je veoma jednostavan: trebamo prihvatiti sebe onakvima kakvim nas je Bog dao i razvijati svoja dobra svojstva, a ne tugovati zbog toga što imamo i neka negativna. Odgojne znanosti i duhovni učitelji dobro znaju koliko je pedagoški važno kod djeteta, ali i svakoga čovjeka, otkrivati njegove sposobnosti i nadarenost i njih isticati i tako mu pomoći da ih razvija, jer time stvaramo sretna čovjeka. Dobro njemu, dobro i njegovoj okolini.

Ne smijemo dakle zaboraviti da bližnjega ne možemo ljubiti ako sebe ne ljubimo. To je jednostavno nemoguće. Valjda Isus zato i postavlja zahtjev da bližnjega ljubimo ne kao Boga, koji je uvijek iznad svega, nego kao samoga sebe. A to nije isticanje sebe, nikakva oholost niti umišljenost, nego psihološka datost i potreba. U ispovijedi ponekad susrećemo pokornike koji uvijek iznova ispovijedaju grijehe koji su već odavno oprošteni i time muče sebe i nepotrebno opterećuju ispovjednika. Takvome znam reći: „Bog vam je to već odavno oprostio. A jeste li vi oprostili sami sebi?“ I nerijetko je odgovor: „Ja sebi to ne mogu oprostiti!“ Negdje u pozadini takvoga stava je i mišljenje da mu zapravo ni Bog nije oprostio. Zato valja odgojiti ispravan stav prema samome sebi. To se poglavlje duhovnog života ne smije preskočiti ako želimo istinski napredak u njemu. Pravi sklad je onda kad je sve na svome mjestu: Bog, bližnji i ja.