Bog neće silom nego milom


Sjećam se poučne priče iz stare školske čitanke, mislim da se zvala Sunce i vjetar. Kladili se sunce i vjetar, kaže ta priča, tko će prije skinuti šešir putniku na putu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Vjetar, samouvjeren i bahat, mislio je da je pobjeda sigurno njegova. Stao je snažno puhati oko putnika da mu odnese šešir s glave. No kako je on žešće puhao, čovjek je sve jače nabijao šešir na glavu. Kad je vjetar prešao u pravu mećavu, putnik je objema rukama držao šešir da mu ga vjetar ne odnese i da ga snijeg ne zaspe po glavi. Vjetar nije uspio. Morao je odustati. A onda je na red došlo sunce. Provirilo je iza oblaka i stalo grijati promrzlog čovjeka. Grijalo je sve jače i jače, a čovjek je počeo otkopčavati svoj kaput, jer mu je od hodanja i od sunca već počelo biti pretoplo. Na kraju je skinuo šešir i ponio ga u ruci, a glavu izložio ugodnim i toplim sunčanim zrakama. Sunce je svojom toplinom i blagošću izašlo kao pobjednik.

I Bog u kojega vjerujemo ne želi silom, iako ima moć, nego milom: dobrotom i ljubavlju. Poučio nas je to po svome velikom proroku Iliji. Kad se razočaranom Iliji pokazuju Božja moć i slava događale su se silne i strašne stvari: potres, oganj, silan vihor. Ipak, Bog nije bio ni u potresu, ni u ognju, ni u vihoru – u onomu čega se čovjek instinktivno boji, jer je jače od njega. On se očitovao u blagom, razigranom lahoru, u blagosti i ljubavi – u onomu što čovjeka privlači (usp. 1Kr 19,11-13).

Ne buretom octa, već žličicom meda.

Divno to Božje svojstvo izriče Zborna molitva XXVI. nedjelje kroz crkvenu godinu. U njoj stoji: Bože, Ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Zvuči paradoksalno: svemoć pokazivati praštanjem i milosrđem. Očekivali bismo da će to biti snagom i silinom moći. Ni mi se ponekad ne usudimo oprostiti i milosrdni biti, bojeći se da bi to mogao biti znak naše slabosti i nemoći. Radije bismo nadmoću i silom! Samo kad bismo imali tu moć. Sreća, pa je nemamo! Bog je ima, ali je ne koristi. Ne treba Mu. Ima On bolji način.

Hoćemo li na Božju stranu, odbaciti nam je težnju za nadmoću. Neka naša „nadmoć“ bude ne nadmoć sile nego veće ljubavi, prema onoj sv. Grgura Velikoga koju reče za sv. Skolastiku, sestru sv. Benedikta: Više je mogla koja je više ljubila (Razgovori, čitanje iz Časoslova na dan Sv. Skolastike).

Takav stav nužno uključuje strpljivost, osobito u odgoju djece. Strpljivost, ali i vlastiti primjer: dobar, ustrajan i odlučan. Tek onda ćemo moći uvjeriti, osvojiti, na pravu stranu privući, poput našega Boga. Savršeno, kako je savršen Otac naš nebeski.

Pa zašto onda Biblija često hvali strah Božji? Zar nije ispravno Boga se bojati, kako ne bismo s pravoga puta skrenuli? Ako to razumijemo kao drhtanje i prestravljenost pred Božjom snagom, onda to nije kršćansko shvaćanje Boga. Divnu sliku o Bogu i razmišljanje o tome što zapravo znači taj „strah Božji“ koji Biblija hvali iznosi sv. Ivan Krizolog, razmišljajući o Abrahamu. Najprije nabraja što mu je sve Bog učinio i veli: ...da obasut tolikim dobrima i izazvan takvom milinom ljubavi Božje nauči Boga ljubiti, a ne bojati ga se, i štovati ga ljubavlju, a ne strahom“ (Časoslov, četvrtak 2. tjedna došašća, čitanje). To je, dakle, strahopoštovanje pred osobom koju voliš i ne bi htio izgubiti njezinu naklonost. Bogu ne treba čovjekov strah, On čezne za njegovom ljubavlju. Svaki koji drugoga voli, želi da mu se ljubavlju uzvrati. Ni naš Bog nije u tome iznimka.