Zaustavi se, čovječe

BOŽIĆ: RECI BOGU TI!


Fino odgojen čovjek neće drugomu nepoznatu, starijemu ili uglednu čovjeku reći „ti“. To se, učili su nas, protivi pravilima lijepa ponašanja.

Piše: Anto Orlovac

A jesi li primijetio da u molitvi Bogu nikada ne kažemo „Vi“? On je valjda jedini kojemu bi to zaista trebalo reći. No, Njemu je draže da smo na „ti“.

Svijet je nedavno fascinirao papa Franjo kad je telefonom nazvao jednog studenta, predstavio se tko zove, i, dok se zbunjeni mladić još nije oporavio od šoka iznenađenja, rekao: „Prijeđimo na ti!“ I nije dopustio da ga mladić „viče“ ili „persira“, kako znamo reći. Ali, kako Svetom Ocu reći „ti“? Pa on je Kristov namjesnik na zemlji. I s puno poštovanja mu kažemo Vi. Istina, zna tu biti i pretjerivanja. Vidio sam biskupe koji, pozdravljajući Svetoga Oca, skidaju svoju biskupsku kapicu koja se zove solideo. A „soli Deo“, sama latinska riječ kaže, skida se samo pred Bogom, u najsvetijem dijelu svete mise. Međutim, kad malo promislimo, prikladnije nam zvuči reći: „Sveti Oče, ti si...“ nego: „Sveti Oče, Vi ste...“ Nekako nam uz riječ „otac“ ne ide „Vi“. Otac znači najprije bliskost.

            Dijete svakomu kaže „ti“: striček, čiko, teta, ili kako god drukčije nekoga nepoznata oslovilo. Ono je neposredno, blisko i iskreno. Nikoga ne susreće s distancom. Svatko mu je blizak. Valjda još ne zna da ima i zlih ljudi prema kojima je bolje imati distancu. Uvijek mi je smetalo kad bih u kakvu posjetu roditelji, nakon što mi je njihovo dijete reklo „ti“, počeli ispravljati dijete: „Svećeniku se ne kaže ti!“ Kad dijete počne govoriti „Vi“, onda je ili već odraslo ili „preparirano“. Meni je draže kad je onakvo kakvo je izvorno, blisko i neposredno.

            Ako ispravno molimo, Bogu kažemo samo i jedino: „ti“. Kad bismo mu rekli „Vi“, ne bismo mogli ni Očenaša izmoliti kako valja. Zar, ti, brate i sestro, (namjerno ne kažem: Zar vam) ne bi neobično zvučala molitva:

Vrlo poštovani Gospodine Bože, koji jeste na nebesima, sveti se ime Vaše, dođi kraljevstvo Vaše, budi volja Vaša, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji dajte nam danas, i otpustite nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedite nas u napast, nego izbavite nas od zla. Amen.

Ne bi to bio Isusov Očenaš! Isus je Boga zvao ocem, čak još intimnije i bliže, posve nježno: „abba, tata“. Reče da i mi to smijemo činiti.

            Ako i dalje misliš da mi ljudi ne bismo smjeli tako blizu Bogu, da mi toga nismo vrijedni, da nismo dostojni jer smo grješni, Božić te demantira: upravo je Isusov dolazak na zemlju, njegovo postajanje čovjekom, utjelovljenje, najjasniji dokaz da Bog ne želi distance između sebe i čovjeka, nego najveću moguću blizinu. Došao je da bude Emanuel, a to znači „Bog s nama“. S nama, ovdje na ovoj grješnoj zemlji, a ne tek u svijetlom nebu, okružen visokim društvom: anđelima, arkanđelima i svetcima. Sve to On već ima, ali sve to ostavlja i postaje jedan od nas, štoviše malo nemoćno dijete u jaslicama. A tako malu djetetu, novorođenčetu, ni najpristojniji čovjek ipak neće reći „Vi“. Isus se raduje tomu da budemo bliski, da budemo na „ti“, da ga možemo do-ti-cati. Tako su ga oslovljavali i svi oni maleni, ubogi, bolesni, napušteni i grješni: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se.“ I nikomu ne reče: „Nisam ja za tebe ti!“ Naprotiv, bio je „ti“, toliko blizak upravo njima. To može samo Bog.

            Zato se ne ustručavaj Bogu reći „ti“! Moli i oslovljavaj ga „Oče moj“ ili bolje „Oče naš“, i budi mu blizak. Ako se bojiš i ustežeš zbog svojih grijeha, pa se izmičeš, i njih će biti manje budeš li trajno živio u Božjoj blizini. A upravo to Bog želi. Božić je blagdan Božje blizine prema ljudima. Ne bilo kojim ljudima, ne nekim apstraktnim i dalekim, nego baš prema tebi. Nitko nije isključen. Neka ti Isus i nebeski Otac uvijek budu „ti“: bliski, dragi, prijateljski. Božić je blagdan kad Bogu s punim pravom smijemo reći „ti“. I obradovat ćemo ga.