Dijalog otvara, fundamentalizam izolira


U vremenu u kojemu živimo često se govori o dijalogu i ekumenizmu kao potrebi svijeta i kao zadaći vjernika u njemu. Katolička Crkva, osobito nakon Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.), smatra to jednom od svojih prioritetnih zadaća.

Foto: KT

Foto: KT

Piše: Anto Orlovac

To je tim župnija zadaća što se u naše doba sve više širi upravo suprotno shvaćanje – fundamentalizam. A on isključuje sve ono što ne spada u „moje jato“. K tomu je često nametljiv i nesnošljiv. To unosi novi nemir i podjele u – tako previše podijeljen - suvremeni svijet. A što je najgore, fundamentalisti misle da su tako vjerniji Bogu.

Diplomatskom zboru kojega je primio 12. siječnja 2015., papa Franjo je progovorio i o svome pozitivnom iskustvu koje nosi iz svojega posjeta Albaniji gdje mirno žive katolici, pravoslavni i muslimani te zaključio da „iskrena vjera u Boga otvara prema drugomu, dovodi do dijaloga i djeluje za dobro svih“. – Na protivnoj strani je fundamentalizam: „Vjerski fundamentalizam odbacuje ljudska bića i čini zastrašujuće pokolje, ali još više odbacuje samoga Boga jer ga pretvara u ideologiju“. Vrlo su to jasne poruke i o dijalogu i ekumenizmu i o fundamentalizmu. Ekumenizam nije dakle zanimanje za nezaposlene teologe da raspravljaju kako bismo našli put zajedništva i jedinstva, nego je to zapravo odraz, „rezultat“ ispravno shvaćene vjere jer ona otvara čovjeka i prema drugom čovjeku, i tako dovodi do susreta, do dijaloga, upoznavanja i približavanja te doprinosi dobru svih.

Vjera: ja i drugi

To je zapravo ono što je papa Franjo zapisao u svojoj enciklici Svjetlo vjere (br. 34), gdje govoreći o traženju Boga kao svjetlu ljubavi koja je „svojstvenavjeri“, veli: „Ako je istina, međutim, istina ljubavi, ako je to istina koja se otkriva u osobnom susretu s Drugim (dakle s Bogom – op. A.O.) i drugima (to jest s braćom ljudima, jer Papa govori u množini!), tada je oslobođena od zatvorenosti u pojedinca i može biti sastavni dio općeg dobra. Budući da je to istina ljubavi, ne nameće se silom ... Vjera nije nesnošljiva, nego (...) raste u suživotu koji poštuje drugoga čovjeka.“ Dakle, slikovito rečeno, vjera nije cvijet koji može rasti u izoliranoj sterilnoj vazi u stakleniku, nego cvjeta na otvorenoj šarenoj livadi i doprinosi bogatstvu boja, mirisa i ugođaja. Zapravo, da bi vjera mogla rasti u meni, potrebni su joj i drugi.

Katolik, vjernik, ne brine se samo za sebe samoga, nego za sav svijet. Brine se i moli. Koliko je to udaljeno od one nekoć naglašavane duhovnosti: „Spasi dušu svoju!“, sa sugestijom: „Bježi od svijeta i spašavaj dušu kako znaš!“ Svetci i kad nisu bili u svijetu, kad su bili u „pustinji“, ili današnji kontemplativni redovnici i redovnice u zatvorenim samostanima, i te kako su prisutni u svijetu svojom trajnom molitvom.

Fundamentalizam: ja i samo ja

S druge strane, fundamentalizam, koji svojata za sebe svu i jedinu istinu, ne prihvaća drugoga i drukčijega. Nameće se i to silom! Vjera koja se nameće silom negira zapravo samu sebe. I tu nema razlike o kojoj se vjeri radi. Fundamentalizam je mentalni sklop, bio on katolički, islamski, budistički ili koji drugi. Tu jednostavno nema mjesta za drugoga. Ako nećeš u „naš tor“ dragovoljno, valja te natjerati, a ako to ne ide, valja te ukloniti, znači ubiti. Tako je to zastrašujuće jednostavna formula. Zato Papa i kaže da „vjerski fundamentalizamodbacuje ljudska bića i čini zastrašujuće pokolje“, što se ovih mjeseci pokazuje u primjeru islamskog fundamentalizma, pa čak i unutar islama između sunita i šijita. No, Papa ne upire prstom u neku određenu vjeru, nego govori o vjerskom fundamentalizmu kao takvom, a njega može biti u bilo kojoj vjeri, i ni jedna nije na njega imuna ako se od njega svjesno ne distancira. Nije li izraz toga stava načelo: „Cuius regio eius religio!“ (Čija je zemlja, njegova je i vjera). Nije to vrijedilo samo za neke daleke srednjovjekovne vladare, nego je to i danas velika opasnost koja, dapače, kao da biva sve veća. Lijepo je da se po Hrvatskoj i drugim „kršćanskim“ zemljama grade džamije za potrebe tamošnjih muslimanskih vjernika, ali bi jednako tako moralo biti normalno da se po islamskim zemljama mogu praviti crkve ili kapelice za potrebe tamošnjih kršćana. Jednako tako bogomolje za vjernike drugih vjera.

Ali Papa je rekao još jednu važnu i zapravo zastrašujuću istinu kad reče da fundamentalizam ide puno dalje i „odbacuje samoga Boga jer ga pretvara u ideologiju“. E, to je posve ozbiljna stvar koju fundamentalizam ne uzima u obzir; štoviše on se poziva na to da „brani“ Boga i pravu vjeru. Bogu takva obrana ne treba. Ljudima se obija o glavu.

U sredini u kojoj živimo, posebno mi u Bosni i Hercegovini, ovo nije suvišno i suhoparno teološko razlaganje, nego životno važno pitanje, životno važan stav za sve njezine stanovnike. I dobro ga je imati na umu, posebno u vrijeme dok s radošću iščekujemo posjet upravo toga velikog čovjeka – pape Franje našoj zemlji. A on će nam imati što reći.