Riječ za život
ned, 13. prosinca 2020. 08:01
Bog nam se objavljuje iz oblaka. Oblak iznad naših glava, i još kada je taman i iz njega grmi, nije ugodna stvarnost. Bog nam se, dakle, ukazuje u neugodnostima. Tu se ništa ne vidi, nego samo čuje. Kada je sunčano, kažemo da je lijepo vrijeme. Za oblačno kažemo da je ružno. Ipak, Bog se objavljuje u ružnom.
Piše: Bazilije M., Katolički tjednik
Kad je lijepo vrijeme, spontano su nam oči više zauzete. Kad je vrijeme ružno, onda smo skloniji slušati. A Boga se najviše upoznaje uhom. Slušanje je, inače, najkorisnija djelatnost koju možemo činiti na ovoj zemlji. Nažalost, i jedna od najtežih djelatnosti. Roditelji dobro znaju kako djeca imaju tvrdo uho. Sto puta im treba ponavljati istu stvar. Muževi i žene bolno doživljavaju međusobnu gluhoću. „Ti me uopće ne slušaš!“, često se čuje među njima!
Tko ne sluša, niti ne govori i sigurno se gubi. „Vjera po slušanju!“ Spasenje po slušanju! Zajedništvo po slušanju! Jedinstvo po slušanju! Zrelost po slušanju! I svi drugi darovi. (Možda nam logopedi najbolje mogu pomoći da razumijemo što sve slušanje proizvodi!) Slušanje je uvijek neugodnost i izvanredan napor. To dobro znaju oni koji su po profesiji slušači, kao psiholozi ili psihijatri, oni koji rade na telefonskim centralama ili u uslužnoj djelatnosti.
Zamislimo, kad bi bilo samo lijepo vrijeme, nastala bi pustinja. Sva plodnost dolazi iz kišnih oblaka. „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“„Pazite kako slušate!“„Prigni uho svoje i počuj!“„Riječ je moja kao dažd!“„Otvorio si mi uho da ga slušam kao učenici!“„Šema! Slušaj, Izraele!“ „Brdo se Horeb treslo, tmast oblak nad njega se nadvio. Iz oblaka je Bog govorio, a narod mu odgovarao!“Slično je bilo i na brdu Taboru. Gust se oblak nadvio i zasjenio viziju Krista preobražena. Iz oblaka se začuo glas: „Ovo je Sin Moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ Nema čarolije. Ostaje ono što JEST. Čvrsta i nerazoriva stvarnost. Oblačna. Tmasta. Tamna. Bitna.
Oblaci se ne prestaju spuštati nad naše živote. Bogu hvala! Oblaci zakrivaju prolazno i nebitno i otvaraju nas prema neprolaznom i bitnom. To neprolazno i bitno hvatamo sluhom. Spušta se u onaj dio duše koji najbolje razumije. Bog se spušta u našu dubinu, u mračne predjele, donje oblake i otkriva nam Svoje Lice, smisao našeg života i smisao povijesti, smisao patnje i križa, boli i tame. Iz te mračne dubine niče, kao iz utrobe zemlje, stablo života. Bujan život.
Sv. Pavao kaže da Bog boravi u svjetlu nedostupnu. „Oblak i tama ovijaju Njega!“ Naš je G. K. Chesterton razumio da se sve razvija zahvaljujući misteriju. Tajni. Otajstvu. Tajanstvu stvari. Oblaku neznanja. Kada bi se raspršio taj oblak i rasprostrlo se neko jarko svjetlo (što fanatično žele svi samozvani prosvjetitelji i goli humanisti kao i nadobudni spiritualisti!), sve bi opustjelo. Naša bi se duša osušila. Razum bi se ugasio. Osjećaji razlili. Zahvaljujući tmastim oblacima, rastemo i bujamo. Znamo nespoznatljivo i nadspoznatljivo.
Hodimo u vjeri! U slušanju! U milosti! U nadi! U nadi života! U Onom koji jest Nada naša! „Na oblacima će doći! Maranatha!“