Piše: Anto Orlovac

Očito je pravednika koji trpi dobrano ugrizlo za srce ironično pitanje njegovih protivnika: „Gdje ti je Bog tvoj?“ Pili su mu krv na slamku tim ruganjem svaki dan. Što je još gore: oni su svoju silu i nadmoć nad nezaštićenim čovjekom proglasili božanstvom: „Ja sam tebi Bog!“ Njima nitko ništa ne može. Kako bijaše na početku, tako i sada, a, čini se, bit će i ubuduće. O, koliko se puta ponovilo to pitanje u olovnim godinama kada su komunisti ili drugi protivnici progonili vjernike, kad su im se izrugivali, kad su ih od Boga htjeli odvratiti, a sebe na Božje mjesto staviti. „Što ti sada tvoj Bog ne pomogne?“, rugali su se po zatvorima, po vojarnama, svuda tamo gdje su se osjećali nadmoćnima.

A vjernik ima odgovor na to pitanje, bez obzira postavljao ga netko koga to stvarno zanima ili neki rugalac.

„Gdje ti je Bog tvoj?“ Eno ga u svemiru i njegovu savršenu redu, u mirisnom šarenom cvijetu, u dječjem osmijehu, u ruju zore novoga dana, u pruženoj prijateljskoj ruci, u oku koje vidi tuđu nevolju i spremno je pomoći.

Evo ga i u mome srcu, u mome miru, u nadmoći nad mržnjom. U mom opraštanju tebi koji mi se rugaš. Rugaš mi se, ali te ne mrzim. Zar bih ja to mogao postići sam svojom snagom? Eto, gdje je moj Bog!

A gdje Ga nema?

Nema ga u oružju: u ledenom oklopu tenkova, u ubitačnom punjenju raketa, mina ili bomba, ni u otrovima kojima se uništava „živa sila“. Nema ga u nadzvučnim neuhvatljivim bombarderima, nema ga u podmornicama s nuklearnim glavama. Naš Bog ne nosi uniformu!

Nema ga ni u bezdušnoj tehnici, u moći i bogatstvu, u bahatu srcu.

Nekoć su stari vjerovali da će se pojaviti božanstvo iz nekakvoga stroja i riješiti problem koji ljudi nisu bili u stanju sami. Nastala je tako i poslovica: Deus ex machina. Nema Boga u stroju. Naš Bog je kreativan, ima sjajnu maštu. Jedini je koji može – sama riječ kaže – creare: nešto što nije postojalo pozvati u postojanje, dati mu život. Ništa ne čini serijski, voli originale. Čak i u sitnicama, u detalju. Toliko da ostajemo zapanjeni. Znate li da ne postoje dva ista kristala, dva ista oblika, u tisućama milijarda pahuljica snijega? Znate li da na svijetu ne postoje dvije iste paukove mreže? Znate li da ne postoje dva identična otiska prstiju? Forenzičari znaju da ima puno elemenata koji mogu pripadati samo jednom čovjeku. Bog se ne ponavlja. Njegovim mogućnostima nema ograničenja. Jednostavan vjernik kaže to isto kad veli: „Bog je svemoguć!“

Nema ga nerijetko ni u onomu čime upravlja samovoljni čovjek. Kod nas u Europi ga sve manje ima u javnosti, u medijima. Protjeran je otamo. Zanijekan. Smeta. Smeta onima koji ga nemaju u sebi. Zato ga ne žele ni u svojoj blizini. A on se ne nameće. Ne provaljuje vrata; voli kad su ona otvorena, kad ga domaćin rado prima na pragu i raduje se gostu dragu.

Ali ima ga u vjernicima. U njihovim mislima, u njihovoj vjeri, u njihovim savjestima, u njihovoj radosti i životnom optimizmu. Upravo se oni mole za svijet. Posebno za one koji još nisu shvatili da je Bog radost, život, budućnost. Oni „drže“ taj svijet.

Pitati vjernika: „Gdje ti je Bog?“, zapravo je isto kao pitati današnjeg čovjeka opsjednuta elektronikom: „Gdje su ti zrake, signali, poruke, komunikacije?“

Pa mi plivamo u tome, to je svuda oko nas. Ali trebaju nam naprave da ih uhvatimo. A imamo ih bezbroj u suvremenom životu.

I u Bogu „plivamo“. Imamo i aparat kojim ga možemo „uhvatiti“. Božje signale hvata naša savjest. Slijedimo li je, naći ćemo Boga.

Na to nas je nedavno podsjetio Sveti Otac Benedikt XVI. u Zagrebu, govoreći uglednicima iz javnog, kulturnog i sportskog života u Hrvatskom narodnom kazalištu upravo o savjesti. Poslušamo li Papu, ono uvodno pitanje bit će izlišno. Naći ćemo odgovor u sebi.